Posljednjih godina sve se više govori i piše o tzv. impostor sindromu, odnosno sindromu varalice – sklopu misli, osjećaja i ponašanja u čijoj je podlozi osjećaj manje vrijednosti unatoč uspjesima koje osoba postiže.
Oni koji kod kojih je izražen ovaj sindrom smatraju da zapravo nisu toliko kompetentni koliko drugi misle da jesu i da su na neki način prevarili druge ljude. Duboko u sebi ove osobe su uvjerene su da nisu zaslužne za svoja postignuća, odnosno da svoj uspjeh ne mogu pripisati vlastitim vještinama, znanjima i sposobnostima, već uglavnom sreći.
Traženje opravdanja za bolje pozicije i veće odgovornosti
Zato, što god i koliko god postigli, kao da to nije dovoljno. Osim toga, kod osoba koje pate od sindroma varalice prisutna je određena nelagoda i onda kada ostvare uspjeh ili napreduju u poslu, jer se boje da nemaju dovoljno sposobnosti da opravdaju bolje pozicije i veće odgovornosti koje su im dodijeljene. Osjećaju se kao da nose masku i prisutan je stalan strah od toga da će ih drugi kad-tad razotkriti.
Zanimljivo, kada su psihologinje Suzanna Imes i Pauline Rose Clance 70-ih godina prošlog stoljeća prvi put skovale ovaj termin, smatralo se da se on prvenstveno odnosi na visoko uspješne žene. Autorice su u svoje istraživanje uključile 150 žena, a rezultati su pokazali da sudionice unatoč brojnim profesionalnim priznanjima i postignućima i dalje osjećaju da svoj uspjeh više mogu pripisati sreći i slučajnosti, nego svojim stvarnim sposobnostima.
Imes i Rose Clance objasnili su takve rezultate rodnim stereotipima i ranom obiteljskom dinamikom. Daljnja istraživanja pokazala su ipak da se sindrom varalice javlja i kod muškaraca i kod žena, u različitim zanimanjima, kulturama i kod osoba različitih razina postignuća.
Kako prepoznati problem?
U borbi sa impostor sindromom prvi korak svakako je prepoznavanje problema. Nakon toga, bilo bi dobro da se ohrabrimo i otvoreno razgovaramo o onome što nas muči s nekom bliskom osobom. Iznenadili bismo se kad bismo znali koliko uspješnih i inteligentnih osoba iz našeg privatnog ili javnog života dovodi u pitanje svoje sposobnosti, vještine i znanja. Neke statistike pokazuju da se čak do 70% populacije suočava s ovim sindromom barem do neke mjere.
Sindrom varalice nije nešto čega se možemo riješiti preko noći, zato je važno strpljenje i upornost. Umjesto pronalaženja protuargumenata kojima ćete pobiti svog unutarnjeg kritičara, radije se usmjerite na bolje upoznavanje samih sebe – svojih želja, potreba, vrijednosti. Što vi budete imali jasniju sliku o sebi, to ćete se bolje osjećati u vlastitoj koži, to ćete sigurniji biti u sebe i manje ćete se osjećati kao uljez. Možda ovo isprva zvuči nelogično, jer osobe koje pate od sindroma varalice misle da ako bolje upoznaju sebe, tek tada će vidjeti da je to kako se osjećaju iznutra – manje sposobno, kompetentno, zaslužno od drugih – zapravo istina.
No, upravo suprotno – budući da se sindrom varalice javlja kao posljedica usvajanja negativnih poruka koje smo tijekom života dobivali od nama važnih ljudi, nužno je preispitivanje tih uvjerenja kako bismo se vratili sebi. Važno je podsjećati se da samo zato što se osjećamo manje kompetentno, ne znači da je to i istina; jedina razlika između nas i osoba koje nemaju izražen ovaj sindrom jest ta što tijekom situacije koja u nama izaziva nesigurnost i osjećaj manje vrijednosti, te osobe misle drugačije.
Suočavanje s teškoćama koje proizlaze iz ovog sindroma
Postanite svjesni govora koji vam se odvija u glavi kada ste u situaciji koja pokreće vaše osjećaje impostor sindroma. Zatim, umjesto razmišljanja: “Samo je pitanje vemena kada će saznati da nemam pojma što radim”, recite sebi: “Dosada sam ih uspijevao/la prevariti, pa ne vidim zašto to ne bih uspio/uspjela opet.” Nema smisla boriti se protiv impostor sindroma uvjeravajući se da se ne osjećamo tako kako se osjećamo ili da doista jesmo kompetentni, jer u tome i jest problem – ne vjerujete sebi – krenite od toga kakva je vaša trenutna realnost, a ne kakva biste željeli da bude, i s te točke se suočavajte s teškoćama koje proizlaze iz ovog sindroma.
Koristite humor, dajte neko zabavno ime svom impostor sindromu. I prije svega, svaki put kada osjetite da postoji opasnost da vas nelagodne emocije preplave – uzmite pauzu i ako možete, načas prestanite raditi to što radite i samo dišite. Samo nekoliko minuta odmaka od situacije često čini čuda i doprinosi tome da se neugodni osjećaji smanje i perspektiva proširi.
________________________________________________________________________
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.