Svaki od ovogodišnjih kandidata za najbolji film i najprestižniju nagradu u filmskoj industriji preživio je različito putovanje do tog cilja, prije nego što je uopće i zaslužio biti među najboljima.
Donosimo vam priče i njima i kakve su se ‘priče’ odvijale u pozadini njihovog nastajanja!
Otac
Tekst ‘Otac’, dramskog pisca Floriana Zellera, imao je nekoliko već izvedenih verzija na kazališnoj sceni prije nego što je evoluirao do filma. No, Zeller je dugo zamišljao da svoju priču o čovjeku koji je nenadano postao dementan premjesti na filmsko platno.
“Godinama sam sanjao da snimim taj film. Rekao bih da mi je to bila životna želja”, otkrio je. Ono što ga je djelomično i nagnalo na film, bio je zapravo odgovor na predstavu.
“Ta je predstava postavljena u mnogim zemljama i bio sam iznenađen i duboko ganut kad sam vidio da je svugdje odziv publike uvijek bio isti. Uvijek su nas čekali nakon svakog nastupa, između ostalog da podijele svoje vlastite priče.”
Zeller je smatrao da će filmski medij u priču unijeti još veću dimenziju. “Nešto se moglo učiniti samo zahvaljujući kinu, nečemu što na sceni nije bilo moguće”, objasnio je. Isto tako znao je i da želi Anthonyja Hopkinsa u glavnoj ulozi, ali redatelju debitantu to je bila gotovo pa nemoguća misija. Bio je toliko odlučan da je svog glavnog junaka čak i preimenovao u Anthony. Srećom, nakon susreta sa Zellerom, Hopkinsa je zaintrigirala uloga pa je i prihvatio.
“Mislim da je stvarno skroman i hrabar. Sada ima 83 godine. Znao je da to nije lak zadatak. Takvu ulogu još nije imao jer ona podrazumijeva čistu emociju i ranjivost,, a to je nešto što još nije istražio”, objasnio je.
Juda i crni mesija
Priča o Williamu O’Nealu i Fredu Hamptona nikad nije dobro filmski dokumentirana, a iznošenje na veliki ekran imalo je veliku cijenu za redatelja Shaku King. Bilo je potrebno puno pretraživanja pisanih i arhivskih materijala koje nisu bili dostupni da se sastavi priča koja je i dan danas protkana upitnicima.
Čak je i glumac Daniel Kaluuya bio iznenađen kada je sam pretraživao materijale za svoju glavnu ulogu. Naime, vođa Crnih pantera, Fred Hampton imao je 21 godinu kada ga je FBI ubio, natjeravši sitnog kriminalca po imenu William O’Neal da im pomogne uništiti njega i stranku Crnih Pantera. Ali nisu mogli ubiti naslijeđe Freda Hamptona i, 50 godina kasnije, njegove riječi i dalje odzvanjaju… glasnije nego ikad.
Redatelj King je među inim morao pregovarati sa sinom i udovicom Freda Hamptona.
“Fred Hampton mlađi bio je na snimanju gotovo 90% vremena”, kaže King. “Pročitao je scenarij milijun puta… Ali sasvim je drugačije čitati nešto, a zatim biti na snimanju i gledati kako se ono odvija. U trenutku je bilo stvari s kojima on nije slagao i stvarno bi nas potaknulo da promijenimo smjer, na bolje. Ponekad smo se morali prilagoditi. Ponekad nismo mogli. Ponekad su te promjene činile scene boljim.”
Mank
Vjerujte Davidu Fincheru da će konačno isporučiti Manka, njegov dugogodišnji projekt koji se toliko bavio slavnim danima starog Hollywooda da je snimljen u crno-bijeloj tehnici, koristeći produkcijske tehnike iz 1930-ih i sa zvučnim dizajnom kako su odjekivale filmske dvorane tog doba. Ovo je redatelj, koji je ipak provukao anti korporativne ideale Fight Cluba pored Ruperta Murdocha i probudio svijet o bezakonju kluba milijardera iz Silicijske doline s filmom The Social Network.
Naravno, ne čudi što je Netflix uskočio u produkciju; uostalom, već su se puno puta do sada potrudili utišati sumnjičave ‘duše’, podržavajući snažan rad vrhunskih redatelja, što su inače projekti tradicionalnih filmskih studija za koje su redateljske legende postale previše rizične za povratak financijskih ulaganja. To je bio slučaj i s Mankom, čiji je scenarij razvio Davidov otac. Bio je to strastveni projekt za Jacka Finchera, koji je umro 2003. godine, a ipak mlađi Fincher priznaje da ono što ga je privuklo priči nije rasprava o autorstvu Građanina Kanea koja je središte filma. “Još uvijek me ne zanima ideja zlikovskog položaja Orsona Wellesa.”
Umjesto toga, ono što ga je privuklo bio je aspekt priče o promjeni. “Herman J. Mankiewicz je bio fascinantna ličnost”, kaže Fincher. “Bio je odrastao čovjek; znao je što radi. Ali već je puno, puno puta zabrljao projekt i nestao u ‘oblacima’. Ali na ovom filmu to nije napravio. To mi je bilo zanimljivo. Fascinirao me pojam čovjeka koji na snimanju toliko puta osuđuje plitkost i beznađe kinematografije i njegovu pobunu koja je promijenila smjer modernog Hollywooda.”
Minari
U siječnju prošle godine, Lee Isaac Chung premijerno je prikazao Minari na Sundanceu, svoj prvi igrani film još od 2012. godine. Priča prati korejsko-američku obitelj koja se iz Los Angelesa doselila u mali grad u Arkansasu gdje su osnovali farmu. Drama u kojoj glavne uloge tumače Steven Yeun, Yeri Han, Yuh-Jung Youn, Alan S. Kim i Noel Kate Cho, pruža zapanjujući portret američkog sna iz očiju azijatske obitelji i odmah je pobrala ovacije na festivalu. Godinu dana kasnije, 2021. film ima šest nominacija za Oscara!
Ideja za Minari prvotno je došla Chungu 2013. godine, kada mu se rodila kći i obitelj preselila u Los Angeles. Otkrio je kako želi ispričati osobniju priču o tome kako je to biti otac, ali tek je 2018. počeo stavljati sve na papir. “Ovo je priča koja je uvijek bila sa mnom, u mojim mislima i u mom srcu”, kaže.
S nedavnim porastom nasilja nad Azijatima, ovaj je film dobio dimenziju društvene važnoti, više nego ikad. “Nadam se da ono što izlažemo s ovim filmom jest da nismo problem. Mi smo prije svega ljudska bića”, objasnio je Chung.
Zemlja nomada
Frances McDormand je na filmskom festivalu u Torontu promovirala film ‘Tri plakata izvan grada’ kad ju je zaintrigirao jedan drugi film. Film Chloé Zhao ‘The Rider’, njeno drugo redateljesko ostvarenje, učinio joj se upravo kao onu vrstu nezavisne filmske produkcije koje je željela biti dio.
Nekoliko mjeseci kasnije, na dodjeli nagrada Independent Spirit, dobili su nagrade za svoje filmove i svojim su govorima objavili koliko su uzbuđeni što rade zajedno. McDormand i producent Peter Spears pronašli su biografsku knjigu Nomadland, autorice Jessice Bruder koja se činila kao da savršeno odgovara redateljici, zvijezdi i tematici. Nedugo nakon toga, Zhao je počela raditi na stvaranju izmišljenog traga jednog putovanja, iz stvarnih priča o ljudima koji su se odrekli naseljavanja, u zamjenu za život na cesti.
Zhao je već izgradila vlastiti kamp-kombi. U scenarij je uključila mnoge stvarne likove iz knjige, zamolivši ih da igraju sebe u filmu i ispričaju svoje životne priče ispred kamere. Neki su krenuli na put po izboru. Drugi još uvijek nisu vidjeli alternativu u ekonomskom okruženju koji ih je sve više gušio. I uz sve to, Zhao je vrlo često i lako mogla smjestiti McDormand u taj svijet, a da nije upozorila prave nomade na dvostruku osvajačicu Oscara u njihovoj sredini. Rezultat toga je pomalo dokumentaristički dojam koji je često prisutan u filmu.
Djevojka koja obećava
Spisateljica i debitantska redateljica Emerald Fennell smislila je ideju za ovu izvitoperenu priču o ženi koja se osvećuje seksualnim napadačima prije nego što je pokret #MeToo ozbiljno započeo. “Vjerojatno je izašlo iz mene, jer je to nešto što mi se čini nevjerojatno zabrinjavajućim i o čemu sam željela razgovarati.”
Ključ za snimanje filma bila je glumica Carey Mulligan u glavnoj ulozi Cassie, kao i rana potpora Fennell od strane produkcijskoj kuće LuckyChap, u vlasništvu Margot Robbie i Joseya McNamare. Ali prvo je Fennell izradila svoj scenarij uz sjajan soundtrack.
“Najveći se dio posla u potpunosti obavlja u mojoj glavi, u kombinaciji s glazbom.” Ta je glazba uključivala pop himne kao što su “Love is Blind” Paris Hilton, “Toxic” Britney Spears i “Angel of the Morning” Juice Newton.
Producenti LuckyChap su ostali zadivljeni rezultatima. “Osjećam da je redateljica imala nevjerojatno lukav pristup privlačeći nas, posebno one koji smo odrasli u 90-ima, na naš nostalgični teritorij”, kaže Margot Robbie. Mulligan se također našla magnetizirana. “Godinama prije nego što se pojavio ovaj film, ljudi su govorili:” Koju ulogu želite? Što niste učinili, a što želite učiniti? I to je bilo to.”
Uz mali budžet, trudna Fennell odletjela je iz rodnog Londona u LA na brzopotezno 23-dnevnom snimanje. “Sve je bilo u LA-u, bilo je gdje god smo mogli prositi, posuđivati i krasti mjesta”, kaže ona. “Hvala Bogu da je došlo do takvog raspleta i imali smo tako kratko vrijeme snimanja.”
Zvuk metala
Ako bi ikad zatrebao dokaz da je snimanje filmova lagan posao, Sound of Metal bi mogao biti savršen primjer. Redatelj Darius Marder gradio je priču koju je stvorio zajedno s Derekom Cianfranceom, oblikujući scenarij sa svojim bratom Abrahamom Marderom. Za priču o heavy metal bubnjaru koji se bori s gubitkom sluha autentičnost je potražio u suradnji s zajednicom gluhih osoba.
Ali put nije bio lak. Glumci su dolazili i odlazili s audicije prije nego što su se pojavili Riz Ahmed i Paul Raci, koji su nominirani zajedno s njim. “Ono što je Darius nudio bilo je jedinstveno iskustvo”, kaže Ahmed. „Bubnjeve morate naučiti svirati za sedam mjeseci, morate naučiti američki znakovni jezik gluhih, morate učiniti nešto što će vas natjerati da kopate u emocije dublje od svega što ste prije radili. No, sve što je mene zanimalo bilo je “Kako mogu dobiti ovu ulogu?”
Film je na svjetsku premijeru na filmski festival u Toronto 2019. stigao bez distributera, ali prije nego što je fFestival završio Amazon Studios je pobijedio u žestokom nadmetanju za nj. Nakon toliko borbe, kaže Marder, šest nominacija za Oscara za njegov film stiže kao “najveći dar” za nešto o čemu je sanjao godinama.
Suđenje čikaškoj sedmorci
Malo je filmova nominiranih za Oscar imalo duži put do njega od filma ‘Trial Of Chicago 7’. Aaron Sorkin okrivljuje Donalda Trumpa za probijanje 14-godišnjeg zastoja. Davne 2006. Sorkina je pozvao Spielberg.
“Rekao mi je da želi snimiti film o Chicagu 7. Rekao sam:” Super, ulazim. Napustio sam njegovu kuću, nazvao oca i pitao ga tko su Chicago 7″, objašnjava Sorkin. Nakon toga je napisao 32 skice scenarija za Spielberga i Paula Greengrassa. Paul je na jednoj večeri u Londonu pomogao Sorkinu da pronađe srž filma u kojem su zablistala dva glumca koji nose glavne uloge: bili su to Abbie Hoffman, kojeg glumi Sacha Baron Cohen, nominiran za Oscara i Tom Hayden u izvedbi Eddieja Redmaynea.
“Scenariji nikad zapravo nisu gotovi, oni se stalno mijenjaju”, kaže Sorkin. Zatim su Paramount, Cross Creek i konačno Netflix izbacili film tijekom pandemije. A Sorkin vjeruje da je to bila sudbina.
“Chicago 7 definitivno nije film za podilaženje publici”, kaže on. “Razumijem zašto i mogu živjeti s tim. Posljednje što je Steven rekao kad sam 2006. napustio njegovu kuću bilo je: ‘Bilo bi sjajno kad bismo ovo mogli objaviti prije izbora.’ Doduše, on je govorio o izborima 2008., ali nije precizirao. Dakle, osjećam se kao da sam film dostavio na vrijeme. “