Televizijski program ponekad služi kao vremeplov. Ne mislim tu na poslovično ploveći TV kalendar, nego na ono što je kod Prousta mala madelaine. Trenutačno pratimo Davis Cup natjecanje u kojem je Hrvatska u finalu i svjesni smo da neće biti lako.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Nije lako pratiti tenis otkad nema Miće Dušanovića. Ovaj divni sport, u kojem imamo tako puno uspjeha, grande Mićo učinio je još gledljivijim u Hrvatskoj. Javna televizija ima puno križeva koje mora nositi da bi funkcionirala, a onaj službeni – Daniel Križ – na svojim leđima nosi breme komentiranja tenisa kojem nije dorastao. I onda krenu sjećanja.
Dobro došli u Wimbledon!
Godina 1994., nedjelja, čeka se finale Wimbledona u kojem Goran Ivanišević igra protiv Petea Samprasa. Desetogodišnjak je kod djeda na selu i jedva čeka spektakl i Mićino – “Dobro došli u Wimbledon!” Problem nastaje u trenutku kad shvaća da poslije bakinog ručka i after kave slijedi pakiranje i povratak doma. To pak znači sat vremena bez ekrana i informacija što se zbiva na terenu. U tom trenutku je i inače omražena “bakina domaća juha” dobrodošla jer što dulje zdvajaš nad masnom tekućinom kojoj nikad smisao dječak nije našao, dulje gledaš tenis. Kava je popijena, mora se doma. Dječak je ljut i moli Boga da meč što dulje traje kako bi gledao bar još malo kad se opet dokopa ekrana. Ćorak – stroj marke Sampras samljeo je protivnika sa 3:0.
Četiri godine kasnije isti scenarij. Dječak je istina tinejdžer i već u subotu nakon što se Zec probio u finale počinje lobirati da se nedjelja bolje isplanira. Da Mićo bude taj koji će označiti kad će se kretati doma. A ne masna juha. I bi tako. Kad je bilo jasno da će meč dugo trajati, krenulo se, ali i stiglo na zadnji set. Zec je izgubio 3:2, ali tinejdžer pamti Miću Dušanovića kao instituciju komentiranja ovog sporta.
Sadašnji tinejdžer je sretan ako ima Sportklub na svom TV-u – u pa može slušati kako sve komentira Goran Stojanović. Čovjek koji točno zna kako se komentira tenis, kad se šuti, jer se sve vidi, a kad treba nešto staviti u kontekst. No, i Goran i ranije spomenuti Daniel imaju isti križ – komentirati mečeve Marina Čilića. Tu je toliko sportske nelogičnosti i frustracije kod gledatelja da je najbolje šutjeti. A to eter ne trpi. Pokoji uzdah i nada da će biti bolje jedino je što ostaje.
Novinarska pčelica Nove TV
Puno uzdaha prati i svaki prilog Maje Medaković u “Provjerenom”. Ova novinarska pčelica Nove TV u srcu nosi scenarije sa sretnim krajem bilo koje životne priče. Iz tjedna u tjedan otvara nam bombonjere s različitim postocima kakaa, a kad ispriča priču, svemir se pokrene na stranu dobra, a svijet bar na tren postane bolje mjesto. Akteri ovotjedne priče o ranim moždanim udarima Vanja i Tonka postali su tako dio Majina kataloga. Onog koji listate kako biste uvidjeli da postoji teže nego što je vama sad i ikad, te da hrabrost nema granica. Kao ni Majina misija da u živote unese svjetlo, vjeru, nadu i ljubav.
Naslovna fotografija: @daviscup