Riječ ‘oprosti’ ne vrijedi ništa ako je izgovaramo automatski, za svaki slučaj, samo zato jer je druga osoba to od nas tražila ili ako se većinu vremena osjećamo krivi što uopće postojimo, pa hodamo svijetom govoreći ‘oprosti’ i kada jesmo i kada nismo učinili nešto pogrešno.
U školi su nas učili zbrajati, čitati i pisati, a ako smo imali sreće, onda nas je poneki profesor učio i tome kako kritički razmišljati. Nažalost, emocionalna pismenost i komunikacija gotovo se nikad ne nalaze na popisu važnih vještina koje trebamo usvojiti tijekom svog obrazovanja, pa se negdje u kasnim dvadesetim i ranim tridesetim godinama nađemo u situaciji da bjesomučno pretražujemo blogove i web stranice u potrazi za odgovorima kao što su: Je li normalno ovako se osjećati? Jesam li pretjerala? Kako da razgovaram s njim/njom? Ali i: tko je u pravu?
Najčešći obrambeni mehanizam
Strah od izlaganja zapravo je strah od ranjivosti, od mogućnosti da budemo povrijeđeni. Isprika često znači priznanje da smo u nečemu pogriješili, da nismo savršeni. S obzirom na to da je jedan od najčešćih obrambenih mehanizama koje koristimo kako bismo se zaštitili upravo projekcija, odnosno okrivljavanje drugih za vlastite neprihvatljive osobine, sklonosti i ponašanja, nije čudno da su iskrene i autentične isprike zapravo rijetkost.
Međutim, bez spremnosti za ispriku nema niti spremnosti da preuzmemo odgovornost za vlastito ponašanje, ali i emocije, misli, pa konačno i svoj život. Bez spremnosti za ispriku teret naših postupaka nosit će druge osobe – naša djeca, naši prijatelji, partneri, kolege. Ako se takvo što događa unutar obitelji, onda je posljedica potpuna konfuzija osobnih granica, identiteta i uloga.
Emocionalno prisutni, otvoreni i ranjivi
A za promjenu je dovoljno samo jedno: oprosti. Ali iskreno, odgovorno i ranjivo oprosti.
I zato…
Prvo: reci da ti je žao i za što ti je točno žao.
Drugo: pokaži razumijevanje prema osobi koju su tvoji postupci povrijedili.
Treće: ako možeš, popravi štetu riječima i djelima (ili pitaj što možeš učiniti da se osoba osjeća bolje ako ne znaš).
I ne zaboravi, isprika nije isprika ako pri tome nismo emocionalno prisutni, otvoreni i ranjivi!
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.