Filmovi “britanskog Tarantina” su djela kroz koja smo upoznali lika s jakim autorskim pečatom. Debitantski “Lock Stock & Two Smoking Barrels” i “Snatch” su definirali rukopis u žanru tvrdokuhanih krimi komedija s galerijama iznimno zabavnih i karikiranih likova okupljenih oko ideja prevara, mućki, pljački, šverca i sličnih poduzetničkih akcija. Filmski svijet ga je objeručke prigrlio kao vještog kompilatora sklonog brbljanjima, likvidacijama, opasnim likovima, nevjerojatnim scenarističkim twistovima.
Na tom tragu je radio i filmove po narudžbi poput Sherlocka Holmesa, Man from UNCLE, kao i one koje su mu ljubitelji svrstavati pod promašaje (Rockandrolla, Revolver, Swept Away), ali u velikom dijelu njih osjetio se istaknut autorski pečat. Od scenarija, glume, montaže, dramatike, upotrebe glazbe, profiliranja likova teško se moglo promašiti. Uključujući lanjski povratak u formu s megszabavnim “Gentlemenom”, Guy je redateljski bio people’s champ. Čovjek kojeg ne možeš promašiti.
Reciklirana pravila žanra
Sve do recentnog komičnog špijunskog trilera o agentu Fortuneu – čovjeku koji rješava najzamršenije po svijet opasne akcije poput Ethana Hawkea u Nemogućim misijama, Jamesa Bonda u svojim avanturama ili pak Jasona Bournea u svojim potrebama i potragama za identitetom. Praćen svojim ultra sposobnim i zabavnim timom reciklirali su spomenuti žanr kombinirajući sva tri komercijalno dokazana spomenuta primjera u novi naslov koji ima sve potrebne sastojke dobrog žanrovskog filma, osim identiteta.
“Operation Fortune” izgleda apsolutno isto i ovaj puta sterilno reciklirajući pravila žanra, ali ga spašava galerija Ritchiejevih omiljenih glumaca (zabavne pojave Hugh Granta, autopiloti Jasona Stathama) ili zaboravljeni asovi (Josh Harnett) ili nove nade i vruća imena (Aubrey Plaza) čije međuigre izvlače film iz kategorije dosadno predvidljivog u solidno zabavan, otprilike kao što je bio i “Wrath of Man”. Daleko od nezaboravnog, ali još dalje od razočaranja, ovo je bilo namedropping sa svrhom.
7/10