Lutke koje izmaknu kontroli ljudi ne bi li razvile vlastitu logiku i mod funkcioniranja onkraj programiranih naredbi nije nepoznat ni osobito originalan motiv. Kao premisa build upova SF-ova ili triler horora već viđeno moment dozvat će u sjećanje kultni “Westworld” s Yulom Brynnerom, dok su bez programiranog momenta bile bazom kultnog Chuckyja iz “Dječje igre” do ne tako davne Annabelle. Uprizorijevale bi fantomske prijetnje svom ljudskom okruženju zbog iznimno ubojitih namjera. ‘Megan’ je novi film slične priče.
Preskočite li logičke premise ufuravanja u realnost scenarija u kojem vas mačetom ganja lutka van kontrole, ostaju trenutci finih metafora vezanih za prijetnju ljudskom okruženju koje si ljudi nesmotrenim rukovanjem tehnologijom sami čine. U dobro osmišljenim dramaturškim okvirima lutka robot postaje zahvalan i potencijalno iskoristiv reciklirajući alat za nove zastrašujuće futurističke prototipe intervencija robotike među ljude. U slučaju “Megan” riječ je o modelu robot/igračke programirane za interaktivnu razmjenu informacija sa svojom okolinom, točnije djecom. Razvijena od strane korporacije trebala je biti alatom budućnosti za pomoć pri parentingu, svrha Megan je bila to serve and protect.
Film otvara podosta zanimljivih pitanja
Stavljena pred gotov čin smrću svoje sestre i njenog muža u automobilskoj nesreći, mlada programerka dobiva u privremeno skrbništvo njihovu devetogodišnju kćer, kojoj uz pomoć svoje nove programirane lutke Megan, pokušava olakšati period privikavanja na nove životne okolnosti. Stvari se razvijaju idilično i obećavajuće dok Megan ne razvije vlastitu logiku zaštite djevojčice i ne krene u pohod osvetnički pohod prema svakom za kog ocijeni da joj na bilo koji način želi nauditi. Ili bar ona to tako tumači. Uz spomenute motive življenja s tugom zbog gubitka voljene osobe, odnosa prema Umjetnoj Inteligenciji, dozvoljenih područja upliva marketinške industrije u privatnost usera, film otvara podosta zanimljivih i referentnih pitanja, međutim način izvedbe, a osobito klimaksu i finalnom obračunu stvari banalizira do komične razine.
Za ljubitelje napetica scenaristička premisa i razvoj priče ostavili su prostora za razvoj više nego solidnog trilera, a u zadnjoj četvrtini horora – kojem će glavna mana biti relativno vrlo slab rad s glumcima i tanašni dijaloški rad, pri kojem Megan kao neživo biće nadglumljava sve ljudske karaktere predstavljene u priči. Riječ je o idejno više nego solidnom filmu koji je mogao postati masterpisom žanra, no izgubljen je u traljavoj i stereotipnoj izvedbi od reciklažne režije i spomenute začudno loše glume kompletnog casta.
6/10
Naslovna fotografija: YouTube screenshot