Na današnji dan, 7. rujna 2008., u 45. godini života preminuo je Dino Dvornik. Citat iz teksta kojeg sam objavio kao “in memoriam” nakon vijesti o Dinovoj smrti, uvjeren sam, i danas “drži vodu”. Jer čak i kad mu nije išlo, kad je umjesto u studiju i na sceni energiju trošio istjerujući vlastite demone i krpajući život razderan ovisničkim krizama, Dino je ostajao svoj izbjegavajući kompromise koji bi mu zauvijek uzeli ritam i gurnuli ga u humpa-cumpajuću estradnu maticu.
Dina sam prvi put čuo početkom osamdesetih u tadašnjoj “fronti” na Gripama, zapazivši – i u novinama pohvalivši – soul/rhythm and blues vokal tadašnjeg pjevača inače prilično dešperatnog benda Hidrant. Kineski zid, koji su nazvali po uobičajenom kolokvijalnom imenu za spinutski “položeni neboder” arhitekta Frane Gotovca u kojem su živjeli, braća Dean i Dino osnovali su 1983. Bio je to bend šestero (mladih, no solidnih) instrumentalista s frontmanom i pjevačem Dinom. Grupa je svirala po splitskim klubovima, te iste godine u studiju Nenada Vilovića snimila je album za Suzy.
Eponimni prvijenac bio je, u vrijeme apsolutne dominacije novovalnih utjecaja, refleksija punka i hard-rocka, anakronizam; projekt okrenut funku Kool & The Ganga, Earth Wind & Fire i utjecajima Jamesa Browna. Album, prepun klišeja i citata, dao je nekoliko radiofoničnih brojeva poput “Priđi malo bliže”, “Ja vidim sve” (koju je poslije često izvodio Dino) ili “Zaboli me glava”, no nije ostvario značajniji uspjeh, iako je “ušao” u splitske diskoteke.
Jedan od najboljih hitova s konca osamdesetih
Dino se iz Londona – gdje je “raduckao” i upijao glazbu po diskotekama – vratio još uvjereniji da je njegova vizija plesne glazbe, dakle funka, “ono pravo”. Stoga 1988. debitira na Zagrebačkom festivalu skladbom “Tebi pripadam” i dobiva nagradu stručnog žirija za najbolju skladbu te kao novo glazbeno ime. Ohrabren, ponovo ulazi u studio kod Nenada Vilovića i uz pomoć starih prijatelja Lukyja i Gibe, te tekstopisca Gorana Kralja, snima materijal koji će se 1989. naći na njegovom prvijencu “Dino Dvornik”. Album je na prvu kliknuo zahvaljujući i današnjem megahitu “Zašto praviš slona od mene”.
Tekst za Dinovu pjesmu napisao je Gibonni. Suradnja metalca Đibe s funk-manijakom Dinom Dvornikom nije doduše 1989. rezultirala nekom novom žanrovskom vrstom ni hrvatskom inačicom funk-metala à la Red Hot Chili Peppers, no zaslužna je za jedan od najvećih – ali i najboljih – hitova s konca osamdesetih. Album je, naravno, svima oglasio da funk za Dina nije ni tinejdžerska “infekcija” ni pomodna trendovska “fora” već čista i nepatvorena strast.
O albumu, i onda i danas jednako mislim: nije bio do kraja “zakopan” kako treba – mada je Luky kao producent zajedno s Dinom odradio dobar posao – no unatoč žanrovskom miš-mašu i retro-funku koji mi je nekoć išao na živce, “ostario” je mnogo bolje od većine tadašnjih razvikanih albuma sezone. Kao da su godine zaoblile sva problematična mjesta i gruba srastanja učinivši da se album danas s lakoćom može uvrstiti u sam vrh ukupne produkcije tadašnje domaće glazbene scene.
Albumi koje je publika voljela
Novi album, “Kreativni nered”, objavljen godinu poslije, bio je za čistu peticu. Naslov albuma bio je sjajno pogođen – a do danas je ostao i najkraći opis ukupne Dinove karijere – dok su glavni brojevi poput fascinantnog “Udri jače manijače”, ploda suradnje s Rambom Amadeusom, zacijelo u samom vrhu hrvatske pjesmarice devedesetih. Zapravo, danas se sa sigurnošću može reći da bi – da nije bilo rata – njegova karijera s uporištem na plesnom podiju baš svake diskoteke bivše države, krenula nezaustavljivom uzlaznom putanjom.
No, ako su krvave godine i drastično kresanje negdašnjeg tržišta Dinu uskratili goleme naklade i rasprodane turneje, posve sigurno nisu utjecali na kreativnost. Na trećem albumu, “Priroda i društvo”, objavljenom 1993., zakoračio je prema ozbiljnijim temama, ali i pokazao da je podjednako sposoban sklopiti bezgrješne R’n’B-pop stilizacije te uspješno i pionirski eksperimentirati sa, na albumu gotovo sveprisutnim, techno/house ritmovima.
Uvijek je išao drugačijim putem
U vrijeme dok se domaća šlageristika priklanjala užasu zvanom dance i prostituirala svaki pojam “plesne glazbe”, Dino 1995. objavljuje “Afriku”, jedan od najboljih, ali i najutjecajnijih brojeva hrvatske glazbe u devedesetima. Slijedili su koncertni “Live In Muenchen” te nešto slabiji studijski albumi “Big Mamma” (1999.) te “Svicky” (2002.).
No Dino je i dalje suvereno vladao koncertnim pozornicama te kao DJ klubovima. Nažalost, posljednji album “Pandorina kutija” bio je povratak u formu i novi zalet u karijeri koja je brutalno prekinuta smrću 7. rujna 2008.
Naslovna fotografija: YouTube screenshot