Albumi koji u 2020. slave 50. rođendan!
Dvostruki studijski album “Bitches Brew” Miles Davis je objavio 30. ožujka 1970. nastavljajući svoje osebujne eksperimente s amplificiranim (rockerskim) glazbalima i “rokerskim aranžmanima” sparenim s jazz improvizacijama začetim na sjajnom godinu ranije objavljenom prethodniku “In A Silent Way”. Rezultat je bio fascinantan i vraški utjecajan.
Ritmičke inovacije
Ne samo zbog revolucionarnog korištenja sve dostupne studijske tehnologije i žanrovskih fuzija već ponajviše zbog ritmičkih inovacija. Miles je naime osim trojice bubnjara, dvaju basista (jedan s kontrabasom, a drugi s električnim basom) kao potporu ritam sekciji koristio i trojicu klavijaturista i perkusionista u unisonoj svirci ritmičkih obrazaca koji su se unutar istog broja kretali od hard bopa do rocka ili free jazza. Tako moćna ritam sekcija omogućavala je raskošne solo dionice s improvizacijama Milesa i Shortera.
Kao i za album “In The Silent Way” poticaj za otvaranje prema funku, soulu i rocku – točnije prema glazbi Arethe Franklin, Jamesa Browna, Sly & The Family Stone, nezaobilaznog Hendrixa – Milesu je 1968. dala novopečena supruga Betty Mabry koja, unatoč kratkom braku s Milesom, eto ima, kako su tvrdili mnogi Davisovi biografi, bitne zasluge za tu izuzetno bitnu fazu Milesove karijere.
Dvadesetominutne kompozicije
Iskustvo “In A Silent Way” odnosno suradnje sa saksofonistom Wayneom Shorterom, klavijaturistima Herbiem Hancockom, Chicom Coreaom i Joeom Zawinulom, basistom Daveom Hollandom, bubnjarom Tonyjem Williamsom i gitaristom Johnom Mc Laughlinom te odlične reakcije “rokerske” publike i turneje, Milesa su ohrabrili za logičan nastavak. Uz već uhodanu ekipu u studio je doveo i Jacka DeJonhnettea, Airta Moreiru i Benniea Maupina, a tijekom snimanja albuma na kojem su se našle podugačke (dvadesetominutne) kompozicije sastavljene od različitih snimaka koristio sve postojeće tehnike koje su koju godinu ranije usvojili rock bandovi.
“Bitches Brew” i zajednički nastupi na koncertima s bandovima poput Neil Young & Crazy Horse i Steve Miller Band te nastupi na Isle Of Wight festivalu, Milesa su također približili novoj publici no – kao i u slučaju znanog Dylanovog prelaska s akustičnog folka na amplificirani rock – zgrozili stare jazz fanove.
Najutjecajniji album Milesove ‘električne faze’
“Bitches Brew” je bio i ostao najutjecajniji album Milesove “električne faze” na kojem je prošireni sastav glazbenika s kojima je snimio prethodni album i odradio turneje, snimio funkom i rockom začinjene verzije starih brojeva poput (meni i danas maestralne) “Miles Runs The Voodoo Down”, “Spanish Key” i “Sanctuary”.
Među pridošlicama u studiju bili su i Larry Young, Lenny White, Don Alias, Juma Santos i Bennie Maupin. Miles je glazbenicima dao punu slobodu improvizacija i “dogradnje” njegovih osnovnih ritmičkih i melodijskih ideja te željene atmosfere pa je album – zapravo snimljen uživo – imao jaku dozu spontanosti svirke “na dah” tipične za koncertne nastupe. Sve snimljene dionice kasnije su pak spajane u duge kompozicije uz korištenje “loopova”, svih dostupnih efekata, reverba… u studiju “skladanih i aranžiranih” dionica s “loopovima” i efektima korištenih kao kopče između “stavaka” pa je studio u post-produkciji doslovno tretiran kao dodatni instrument ili glazbenik.
Utjecaj “Bitches Brew” je bio golem, a njegov eho ćuti se i na sjajnom Hancockovom (funkom natopljenom) albumu “Heradhunters” ali i u projektima/bandovima glazbenika koji su se udružili nakon snimanja albuma poput Tony Williams Lifetimea, Weather Reporta, “Return To Forever” i brojnih drugih jazz-rock/fusion formacija.