Prošli tjedan su objavljene nominacije za 95.dodjelu nagrade Oscar, koja će se 13. ožujka tekuće godine održati u LA-u. Kao rijetko koje godine dosad Američka je Akademija koliko god konzervativnom bila filtrirala dobar dio realno interesantnih lanjskih naslova. Po broju nominacija (11) izdominirala je originalna i zabavna transhumanistička SF dramedija “Everything Everywhere All at Once” dvojca Daniela, Kwana i Schneirta, o metaverse životima, avanturama i borbama domaćice Michelle Yeoh uz koju je briljirala i Jamie Lee Curtis u sporednoj roli.
O svima ostalima smo se osvrnuli u zasebnim tekstovima. Koliko je prerazvikanom nastavku “Top Guna: Maverick” mjesto među nominiranima, koliko je blockbuster “Avatar: Way Of Water” osim tehničkih disciplina zadužio film, koliko je ratna njemačka drama “All Quiet On The Western Front” išta više osim antiratne propagande, koliko su Spielbergovi “Fabelmanovi” samo inercija, koliko je “Tar” autopilot briljantne Cate Blanchett, “Elvis” dug ikoni pop kulture nego kolažu Baza Luhrmanna, koliko je “Trokut tuge” dug Cannes film festivalu i nagrada lobiranju filmskog hypea, koliko nedostaje jaki ženski film mimo “Women Talking” i koliko je “The Banshees Of Inisherin” apsolutno nedodirljivo remek djelo, ne samo u ovoj konkurenciji i slična pitanja za neku drugu filmofilsku priliku.
No, guess what, po trideseti put od državne samostalnosti, hrvatskog filma niti u primisli u blizini nominacija za Oscar, a kamoli nagrađenih oko najboljeg inozemnog filma, a kamoli nešto više po kategorijama.
Hrvatski filmovi po godinama
Konkretno, kao mali podsjetnik to je izgledalo ovako:
- Hrvatska diskvalificirana, nestanak Jugoslavije, kategorizacije, bla bla,
- Priča iz Hrvatske (Krsto Papić)
- Kontesa Dora (Zvonimir Berković – Berk)
- Vukovar se vraća kući (Branko Schmidt)
- Isprani (Zrinko Ogresta)
- Nausikaja (Vicko Ruić)
- Čudnovate zgode šegrta Hlapića (Milan Blažeković), animirani
- Transatlantik (Mladen Juran)
- Crvena prašina (Zrinko Ogresta)
- Maršal (Vinko Brešan)
- Kraljica noći (Branko Schmidt)
- Fine mrtve djevojke (Dalibor Matanić)
- Svjedoci (Vinko Brešan)
- Duga mračna noć (Antun Vrdoljak)
- Ta divna splitska noć (Arsen Anton Ostojić)
- Libertas (Veljko Bulajić)
- Armin (Ognjen Sviličić)
- Ničiji sin (Arsen Anton Ostojić)
- Kenjac (Antonio Nuić)
- Crnci (Zvonimir Jurić)
- 72 dana (Danilo Šerbedžija)
- Ljudožder vegetarijanac (Branko Schmidt)
- Halimin put (Arsen Anton Ostojić)
- Kauboji (Tomislav Mršić)
- Zvizdan (Dalibor Matanić)
- S one strane (Zrinko Ogresta)
- Ne gledaj mi u pijat (Hana Jušić)
- Osmi povjerenik (Ivan Salaj)
- Mali (Antonio Nuić)
- Dopunska nastava (Ivan Goran Vitez)
- Tereza 37 (Danilo Šerbedžija)
- Sigurno mjesto (Juraj Lerotić)
Znači li to da niska redatelja i filmova ne valja i da se radi samo o ljudima koji ne znaju svoj posao? Nikako. Ima na popisu kandidata fantastičnih filmova (Maršal, Svjedoci), ima sjajnih i zabavnih (Kauboji, Ljudožder vegetarijanac, Osmi povjerenik), ima festivalskih i autističnih za širu komercijalnu mainstream publiku (Sigurno mjesto, Ne gledaj mi u pijat, Zvizdan), ima ih razumljivih samo Hrvatskoj (Ta divna splitska noć, Mali, 72 dana), ima univerzalno razumljivih, ali žrtava plasmana (Halimin put, Tereza 37, Crnci, Armin) ima nacionalističkog poratnog patetičnog smeća (Priča iz Hrvatske, Vukovar se vraća kući, Duga mračna noć), ima samo loših (Nausikaja, Transatlantik, Libertas), ima bitno preskočenih i zanemarenih iz ovih ili onih razloga (Metastaze, Zbornica, Murina, Broj 55). Etc.
Uglavnom, šarolikog materijala i društva ne nedostaje.
A što je to što nedostaje?
Ono što nedostaje je smisleni, kvalitetni, profesionalni i ozbiljni rad i razumijevanja plasmana domaćeg filma po festivalskim i nagradnim globalnim mjestima. I referentnim načinima ulagivanja Akademiji i inim “mjerilima globalne kvalitete filmova”, tko vjeruje u sistem nagrađivanja i utrkivanja filmova na 110 metara s preponama.
Dok se ne nađe kritična masa kvalitetnih producenata, marketing managera, PR voditelja službi i ljudi isprepletenih po raznim filmskim EU centrima moći, ljudi s profesionalnim dignitetom te dokazanim radom čija bi riječ otvarala vrata domaćim filmovima, badava smo krečili. Nešto što godinama rade i kopaju svoja mjesta pod suncem producentice poput Ankice Jurić Tilić ili Anite Juke, pokojnog Branka Lustiga, oslanjanje na šaptanje Rade Šerbedžije da širi glas među svojim friendovima poput Toma Cruisea ili Charlize Theron kako su hrvatski filmovi seks živi, ostaje jednako efikasno kao i barenje Lea Di Caprija i Jamiea Foxxa od strane nehotične Instagram producentice Ivane Knoll Doll. Koja, ironično, čini lobistički više za hrvatski film nego 30 godina PR službi inih institucija čija samozatajnost i rađenje iz sjene sad već 30 godina pokazuje kako se nešto statistički radi krivo.
Kriteriji se očituju jačinom tapšanja po ramenu
Ne radi se tu o prokazivanju krivaca, samo o pristupu i razumijevanju materije. Kad nema odgovornosti i kad nema kriterija onda se stara hrvatska rabota prelijevanja iz šupljeg u prazno, prodavanja magle i ciglovlja može nastaviti još slijedećih 30 godina šarmiranja Oscara na dosadašnji način. Hrvatski film već godinama leži zarobljen između nabildanih taština i umjetničkih veličina, malih kita i prevelikih ega kužera kojima se kriteriji spotiču uglavnom o vlastite interese, filmove i razglabanja o velikoj umjetnosti, bez poznavanja osnova uvjeta za zadovoljavanje istih, osim naravno njihovih vlastitih ideja o tome što to umjetnost jest. Nagrade B, C i sporedne trake A festivala kojima obično u umjetničkim žirijima budi ljudi iz regije i njihovi, štuc, poznanici, frendovi nagrađenih, imaju reference u svijetu čiji se kriteriji dokidaju jačinom tapšanja po ramenu. Wow, klap klap. Bravo. Najbolji ste. Jeste. Eno. Baš.
Ono što nedostaje boljem plasmanu nacionalnog dugometražnog igranog filma ne samo Oscarima nego širem spektru festivala, distribucije putem streaming platformi i šire; jest kvalitetan sustavni rad na distribuciji, promociji, marketingu i efikasnom, efektivnom i kvalitetnom lobiranju. Po festivalsko filmskim krugovima, a ne pseudoracionalnom trošenju državnih i fondovskih novaca bez ikakve strategije i odgovornosti za promo plasman domaćeg filma u inozemstvo. Newsletteri i tiskani prospekti nisu PR niti strategija. Dosadašnji alati henganja po festivalima i after partyjima, naslikavanja s facama s kojima se ne realiziraju poslovi, plaćanja rijetkih recenzija u kakti referentnim časopisima, organiziranja sporednih projekcija po LA-u za rijetke zainteresirane filmske kritičare i glasače Akademije, lobiranja i drukanja Rade Šerbedžije ili susjeda frendova koji su također članovi Akademije, da šapnu koju lijepu Spielbergu i drugim utjecajnima, nije baš išlo.
Kako postići oskarovski tretman filma?
Dok se hrvatskom filmu ne promjeni stubokom pristup i ne počne ga se gledati kao ekonomski isplativu input output varijantu i predmet ozbiljnog, PR, marketinški managerskog posla, ništa od toga. Nije kvantna fizika, reference i pretpostavke koje se traže za oscarovski tretman filma u kategoriji najboljeg stranog su:
- Prisutnost na što većem broju A filmski relevantnih festivala svijeta i što veći broj čvaraka (čitaj: nagrada) na istima koji stvara festivalski hype
- Potencijalna komercijalnost filma i potencijalna distributivna interesantnost na globalnom nivou – gledateljski hype
- Univerzalna, globalno razumljiva, aktualna i referentna tema, kvalitetan i po mogućnosti originalan i drugačiji film
- Što veći broj dobrih kritika od strane specijaliziranih i referentnih medija i kritičara, putem kojih stvara tzv. buzz oko filma u krugovima “kužera”, znalaca, filmskih profesionalaca, kritičara kako u tiskanim tako i vlog video medijima (IGN, Jeremy Jahns, Chris Stuckmann, …)
- Obzirom da ne postoji jasnih kriterija među glasačima – lobiranje tj. dostupnost i dosezanje do većine ili svih glasača Akademije – kojih je preko 7 000 po posljednjem javno obznanjenom popisu 2018. – odgovore na pitanje kako do njih ne sugeriraju kvalitetni You Tube tutorijali
- Konstantan PR i marketing rad od vremena premijere na festivalima do tempiranja pred zaključenje Oscar nominacija i reacha potencijalne oscarovske publike i glasača
- XYZ faktor, buzz i hype stvoren putem internetske i društvenomrežne usmene predaje i požara stvorenog os strane gledatelja (IMDB, Letterboxd, Twitter, Facebook, Tik Tok, Instagram, YouTube…)
U prijevodu, rudarenje, godine kvalitetnog, sustavnog, nimalo perolakog rada. Plasman filma je 33% posla, jednako bitnog kao 33% stvaranje filma. I 33% financiranje filma. Onaj 1% neka ostane pod višom silom i elementom lutrije.
Ima li tko zainteresiran za ulaganje?
Ima li zainteresiranih potencijalnih agenata koji znaju, mogu, umiju, žele zasukat rukave pa poradit na kvalitetnijem plasmanu domaćeg filma? Retorički je.
Jednako koliko je retorički koliko je domaćih producenata kvalitetno uspjelo pogoniti agente i druge kotačiće u sistemima globalnog festivalskog nagrađivanja po pitanju plasmana tuzemnog filma u smislu dizanja kvote i statističke greške uspjeha na Oscarovskim kladionicama.
Ostaje nam švercanje na susjede i tješenje kako je glumačka postava Tanovićeve “Ničije zemlje” bila dvotrećinski hrvatska, štuc Filipu Šovagoviću i štuc Reneu Bitorajcu. I na blizinu osvajanja Jasmiline Aide. I na prešućivanju činjenice kako nam nakon “Surogata” Dušana Vukotića kao oscarovskog animiranog kratkiša iz prošlog stoljeća tek fantastični samozatajni indie animator Dalibor Barić čiji je animirani eksperimentalno noir kolaž “Slučajna raskoš prozirnog vodenog rebusa” ušao u širi izbor od tridesetak nominiranih za nagradu za najbolji dugometražni animirani film godine. Jer je. Sam. Svojim putevima, shortcutovima, nalaženjem rupa u sistemima. I kvalitetom. Iznad svega kvalitetom.
A Oscara za najbolji hrvatski inozemni film dobiva…