Pomalo sam mizantrop. Po mom se ponašanju to možda i ne bi primijetilo, ali što sam stariji to sam svjesniji toga.
Idem tako svojim putem i sretnem poznanika jednog. Izmijenimo par riječi kurtoazije – kako si, što radiš, kako tvoji. Sve što pristojnost nalaže dvojici poznanika. I u trenutku kada ću ga pozdraviti i nastaviti svojim putem on izgovara tu čarobnu, bespotrebnu, ukrastćutijošmalovremena riječ. On me pita: „Inače?“
Kako on to misli –inače?! Pa upravo sam mu rekao sve što je inače, od toga kako sam, što radim i kako moji. Kako može biti inačije od toga? Rekao sam mu dovoljno toga da sam se čak uspio sjetiti i imena dotičnog poznanika dok smo razgovarali, a to je za mene značajno vremena. Zašto me samo ne pustiš da odem svojim putem da uinačujem svoj dan dalje kako želim. Nije problem jednog inače, problem su svi oni koji će putem još naići.
Živim u gradu kroz koji mnogi prolaze, naročito ljeti. I većina poznanika, bližih i daljih, misli da ja imam obvezu doći pozdraviti ih i provest s njima neko vrijeme kad su u gradu gdje boravim. Prepoznat ćete takve ljude kada vas nazovu na telefon i prvo pitanje im je – gdje si? Ako ne razmišljate brzo, gotovi ste. U tom trenutku morate odrađivati duplu smjenu na poslu, pomagati baki ofarbati dnevni boravak ili dovršavati tekst koji ste jučer trebali predati. A ako ste kao ja i kasno shvatite zašto se bijele laži tako zovu, provest ćete dan po kafićima za koje niste nikad čuli ili u trajektnoj luci čekajući trajekt sa svakim poznanikom koji još nije naučio cijeniti svoju samoću i vaše vrijeme. Što sam stariji moje mi vrijeme znači sve više. A nisam tako star i bojim se koliko ću grintav tek postati.
A, znate li onu situaciju kad netko dođe i kaže: „(Za)molit ću Vas – recite mi gdje je to i to/kako mogu ovo i ono/nešto treće.“ Kako to misliš – zamolit ćeš me? Zašto me odmah ne zamoliš, zašto ne kažeš: „Molim Vas, gdje je/kako/što?“ Ako već (sasvim bespotrebno) najavljuješ da ćeš me nešto zamoliti, zašto onda to actually i ne učiniš? Na primjer: „Zamolit ću Vas – molim Vas, recite mi gdje je/kako/što?“
Ova najava nikad realizirane molbe zapravo stvar čini nepristojnijom nego da molbe uopće nema. To bi bilo kao da nekog sretnem na ulici – ako ga ne želim pozdraviti, neću to ni najavljivati. Zašto bih rekao, tj. ne bi li od potpunog izostanka pozdrava bilo nepristojnije reći: „Poželjet ću ti dobar dan. Gdje ideš?“
U Dalmaciji se prilikom verbalnog izražavanja često koristi izraz „ku***“. Jedna od najintrigantnijih izjava u tom smislu oduvijek mi je bila ona koja se koristi kad se nekome želi naglasiti da, od čitave plejade radnji koje je trebao/mogao/morao poduzeti, nije učinio apsolutno ništa. Ona glasi: „Nisi ku**** maka.“
Zašto? Zar je pomicanje spolovila preduvjet svakoj drugoj radnji? Zar su ljudska bića biološki „naštimana“ na način da kad god krećemo obaviti nekakvu radnju, prvo pomičemo spolovilo, a tek onda do udova stižu ostale naredbe iz mozga? „Nisi ku**** maka“ – trebao si napraviti niz radnji da nešto obaviš/spriječiš da se dogodi, a ti nisi napravio ni onu prvu, osnovnu, onu koju bi napravio i da želiš popiti čašu vode – nisi ku**** maka. „Trebao si ih nazvati, javiti im gdje smo i onda otići u dućan po hranu i piće i pripremiti sve dok ne dođu. A ti nisi ku**** maka.“
Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.