Nikad ne bih mogao živjeti u Australiji.
Vjerujem, kad bih odselio, da bih se s vremenom na sve priviknuo – od činjenice da oni koji ne izađu na izbore plaćaju kaznu do vožnje lijevom stranu. Vjerujem da bih naučio pravila australskog nogometa, prestao tvrditi da je Eric Bana Hrvat i u pola noći znao razlikovati njihovu od zastave Novog Zelanda. Sve, sve bih mogao, osim jednog – ne bih mogao podnijeti da Božić slavim ljeti.
Kako se stvara atmosfera Božića u Australiji?
Znam, na prvu se čini super stvar – ujutro otvoriš poklone pa odeš na plažu na koktel, jednostavno: zbroj Božićnih i ljetnih radosti. No, dva i dva ne daju uvijek četiri. Kad odagnam tu prvu, gotovo instinktivnu misao u kojoj mi je fora vidjeti ljude na plaži s kapicama Djeda Božićnjaka, ne sviđa mi se ono što uslijedi.
Odakle krenuti? Od toga što iščekuješ dolazak čovjeka u crvenom zimskom odijelu dok ti kući spuštaš temperaturu na klima uređaju ispod 18 stupnjeva? Kako to izgleda ispod odijela; presvuče li se Djed Božićnjak u crveni kupaći? Umjesto keksića i toplog mlijeka ostave mu sladoled i čašu hladnog soka?
Kako se stvara atmosfera Božića? Gledanjem filmova u kojima je Božić uvijek zimi? Razmišljam sad da je obrnuto, da je kod nas Božić ljeti. Dolazim na plažu pjevušeći Zvončiće (tekst je, dakako, drugačiji; umjesto Dolove i brijeg, zabijelio je snijeg pjevam Dol i brjegovi, i udar toplotni; s daskom za surfanje u apartmanu čekam turiste).
Umjesto kuhanog vina na nekoj od kućica uzimam hladno pivo u kafiću na plaži. Čekajući za šankom, vidim da po tisućiti put repriziraju Sam u kući – evo, sad će dio kad Kevin prospe školjke po stepenicama i onom visokom na lice izlije kantu kreme za sunčanje, a niži se zabije u pješčanog snjegovića. Koliko sam puta to vidio…
Srećom, večeras je Čudo u 34. Beach Bar-u, kad onaj stari što radi kao spasitelj na plaži umisli da je pravi Djed Božićnjak.
Umjesto božićnog ugođaja, nešto je drugo u zraku…
I ajde što je to sve ljeti, ali što je zimi? Zamislili smo Božić bez zime – zamislimo sad zimu bez Božića. Što iščekujemo? Što je centralna točka zime? Čime mrak i sumornost zime osvijetlimo, što nam je povod da bližnje tih dana obiđemo i razveselimo?
Eto, podlegao sam boljci nas ovdašnjih ljudi da se žalimo na sve pa kad je i dobro. Drago mi je što imam „zimski“ Božić pa se žalim kako bi mi bilo da ga nemam. Iako ove godine zimu imam, ali Božić još ne, nema ga u zraku kao prijašnjih godina. Naravno, znamo što je ove godine u zraku. U zraku, na podu, u taksiju, na bližnjima i daljima, u kafiću, klubu, a pogotovo iza ponoći…
Nedostaje mi Božić onakav kakav poznajem
Većina će nas reći kako je Božić više od materijalnog, više od adventa u gradu, više od kuhanog vina i mirisa cimeta okruženog svjećicama gdje god pogled padne. I ja bih rekao kad god bi me se pitalo, ali ove godine ću priznati da mi sve to nedostaje. Nedostaju mi ozarena lica i božićna pjesma kada prođem gradom. Ali više nego meni, nadam se da neće nedostajati djeci. Nekidan sam bio kod prijatelja i pitam mu malenu kćerku od 6 godina koje su njene želje za ispod bora. Odgovor je bio: “Makni se od mene, imaš li koronu?!” Toliko o duhu Božića i toliko o tome da mladi neodgovornošću pridonose pandemiji.
Ali, tako je kako je. U izvanrednim smo okolnostima u kojima nitko ne može biti najpametniji i nemamo neku bližu povijest za učiteljicu trenutnog života. Nije nam odgovaralo u studenom da krenu zatvaranja pa se odugovlačilo, ne odgovaraju nam zatvaranja sada u prosincu jer su krenula prekasno.
Za to vrijeme je u Australiji, koja je krenula sa zatvaranjima rano ili na vrijeme, vraćen život više – manje u normalu. Stadioni su pušteni za punjenje u punom kapacitetu. Australija će imati Božić onakav kakav poznaje. Možda ne onakav kakav volim, ali onaj na kojemu im trenutno malo zavidim. Pa razmišljam nešto; Bi li možda mogao živjeti u Australiji?
Ivan Huljić, klavijaturist, skladatelj i tekstopisac, godinama je bio član grupe Magazin, a kao samostalni autor već si je priskrbio brojne nagrade za suradnju s poznatim glazbenicima. Ivan je diplomirao pravo, a rado piše i izvan glazbenih okvira što je rezultiralo zajedničkom kolumnom s Marinom Pelaićem. S Marinom se zna i druži još od malih nogu. Dijele slične poglede na svijet i imaju isti smisao za humor te se sjajno nadopunjuju i jedan drugome doslovno završavaju rečenice. Upravo tako pišu i kolumnu za Mixer.hr – jedan započne, a drugi završi. Marin Pelaić, magistar je edukacije povijesti te engleskog jezika i književnosti. Vrijeme gubi na kreativno pisanje, a živce na Hajduk. (Ne)Sreću da upozna Ivana imao je za vrijeme srednje škole, kad su obojica pohađali filmski tečaj. Međusobno nadmudrivanje traje do dana današnjeg.