Srijeda, 10 kolovoza, 2022

Dolce vita: Ana i Katarina Peršurić – sestre koje mijenjaju vinski svijet Istre

'Majka Indija, majka Istra', sve velike žene koje su obilježile Indiju i sve male istarske žene koje je i danas obilježavaju…Ta mi se paralela učinila baš zgodnom, a bez obzira koliko istine bilo u njoj, čini se da je sestre Ana i Katarina Peršurić potvrđuju

Kad sam se prije desetak godina spremala na pisanje (nikad dovršene) knjige o Istri, koju sam nazvala “Ženska strana Istre”, a trebala je portretirati dvadesetak žena koje se u Istri bave onim što ju ponajviše karakterizira –od vina i sira do tartufa i turizma –  jedan mi je prijatelj, i sam rođen u Istri, ukazao na sličnost oblika Istre i Indije, te na matrijarhalni karakter obiju zemljopisnih cjelina. “Majka Indija, majka Istra”, sve velike žene koje su obilježile Indiju i sve male istarske žene koje je i danas obilježavaju…Ta mi se paralela učinila baš zgodnom, a bez obzira koliko istine bilo u njoj, čini se da je sestre Ana i Katarina Peršurić potvrđuju.



Rade tzv. “muški posao” u vinogradu i podrumu, a o tome gotovo nehajno kažu: – “Ako žene uživaju u svome poslu, mogu raditi apsolutno svaki posao. Dovoljno smo snažne i sposobne odrađivati i teške fizičke poslove, možda ne jednako brzo, ali jednako kvalitetno kao muškarci.” Odrasle su u blizini Višnjana u istarskom selu Pršurići sa svega šezdesetak žitelja, koje se nekad zvalo Peršurići, ali je “e” u bespućima birokracije negdje nestalo, u obitelji legendarnog dr.sc. Đordana Peršurića, agronoma, znanstvenika i profesora, koji je bio ravnatelj u Institutu za poljoprivredu i turizam u Poreču.

Đordano je jedan od prvih proizvodio pjenušce

Od 2015. Đordano nije više nije među nama, ali je ostao upisan u sve hrvatske enološke anale kao jedan od prvih u Hrvatskoj koji je započeo proizvodnju pjenušaca. Želio je pokazati bogatstvo autohtonih sorti podneblja, a osobito ga je ljutilo što se malvazija tada smatrala osrednjim vinom i od nje je tvrdoglavo nastojao napraviti pjenušac. Katarinina i Anina majka, također je po struci agronom, a predavala je u srednjoj poljoprivrednoj školi, ali su i sestre diplomirane inženjerke agronomije i svakako prave specijalistice za pjenušava vina.

Sve do prije nekoliko godina, kad su predstavljale svoje pjenušce na vinskim manifestacijama nerijetko su ih smatrali hostesama koje čuvaju “štand” i zapitkivali ih kad će doći vinari te s kime se mogu dogovoriti poslovi. Slično je bilo i kad su poslovnjaci navraćali u podrum i pitali tko su zapravo one, gdje je netko od starijih i gdje je direktor… Ponekad bi to izazvalo bijesan, ali i hladnokrvan Katarininin odgovor: “Ja sam direktorica”. Ana se smije i kaže da je tu prestižnu funkciju prepustila starijoj sestri, a ona je “samo” zamjenica direktorice. I priznaje da ju je s 4 godine prvi puta u životu, napio – tata. Za to ima i dokaz, fotografiju s velikom bocom pjenušca…

Oduvijek su u svijetu vina

U vinu smo otkad znamo za sebe i oduvijek sam znala da želim biti u vinogradu, kao tata, dok je Ana neko vrijeme sanjala o karijeri učiteljice, tj. htjela je biti profesorica – kao mama. Kad su nas u prvom osnovne pitali što želimo biti kad odrastemo, a djevojčice odgovarale: balerina, pjevačica, voditeljica… ja sam samouvjereno rekla da želim biti vinar” – veli Katarina. I nastavlja: “A tada je biti poljoprivrednik, baviti se vinom, bilo nešto sramotno, a ne elitno i “fancy” kao danas. Mislilo se da šećeš naokolo s motikom u ruci, da si zadrta seljačina bez škole.

Iako se obitelj s tatine strane oduvijek trsila oko trsa, kako to volimo reći, te živjela od vina, pa je i nono Milio dobivao neke zlatne medalje za vino još 1982. u Ljubljani, tata je vinograd smatrao hobijem, a ja sam se tamo igrala ne shvaćajući to nikad kao rad, uvijek kao zabavu, igru i veselje. Tamo sam bila sretna”, sjeća se Katarina. Otac je tada upisao doktorski studij na temu zaštite bilja u vinogradarstvu, na kojoj je i magistrirao, mama je bila trudna sa sestrom Anom, a najljepši Katarinini dani su bili u “campagni” gdje je hranila kukce, skupljala lišće…

Sestre obrađuju 6 hektara vinograda

Kad bi tata žurio u vinograd, a Katarina se nije na vrijeme odjenula pa je nije poveo, neutješno bi plakala jer vinograd je značio sve lijepo i dobro, a ostanak doma, dosadu. Negdje u njenom sedmom razredu osnovne, kad su sazidali novi podrum, ozbiljno se priključila tati na radu na vinima. Danas sestre obrađuju 6 hektara vinograda a njihovi pjenušci se osim u Istri, na Kvarneru i u cijeloj Hrvatskoj, nalaze u Sloveniji, Velikoj Britaniji, Austriji, Švedskoj, Belgiji…

Sve je počelo kad je tata Đordano početkom devedesetih naslijedio jedan hektar vinograda od oca, a počeo je rat. “Sve do 2000., proizvodnja pjenušaca našoj je obitelji bila hobi. A počeci, za vrijeme rata, nisu baš bili laki. Dovozili smo boce i čepove iz Italiji, a na sajmovima poput Vinovite u Zagreb Vinistre, dok bi npr. Rossi i Kozlović potočili sva svoja vina, kod nas je štand bio sablasno prazan, nitko nas nije “zarezivao”, pjenušce nitko nije htio ni kušati jer se nisu pili, osobito ne kao aperitiv.

Dok su istarski vinari napredovali, mi smo dugo stagnirali. 2000. Smo napravili ozbiljniju seriju od 5-6 tisuća boca, ali nije odmah krenulo, većina je ipak još uvijek pjenušava vina povezivala s glavoboljom. Sva sreća da se otvarala Nacionalna i sveučilišna knjižnica pa su nam prve dvije berbe otišle za svečano otvorenje na kojem su našim pjenušcima nazdravljali tadašnji predsjednik Tuđman i kardinal Kuharić. I ime Misal smo pjenušcu dali simbolično, upravo za taj događaj. Tata je uvijek bio pokretač, on je inicirao, ali mi smo polako preuzele. Kad sam ja otišla u Zagreb na fakultet i Ana se dubinski i sudbinski zarazila vinogradom, jer je preuzela moju ulogu.”

Inovativnost i predanost poslu im je iznimno važna

Inovativnost i drukčiji pristup poslu, tj. njihovoj velikoj ljubavi, vinu, djevojke su pokazale kad su još daleke 2005. prve ponudile dva dana maceriranu malvaziju. Danas bi to bilo trendovsko “narančasto” vino, a tada su na degustaciji odbačena kao “oksidirana”.

Naša je prednost što mi, upravo zbog pjenušca, imamo u podrumu komore u kojima vina mogu odležavati, pa nam je, vjerojatno zbog toga, takav postupak prvima pao na pamet”, skromna je Katarina. – 2006. se vratila doma iz Zagreba i zaposlila se kao direktorica vinarije i jedina zaposlenica, a 2007. udala za dečka kojeg je upoznala u poljoprivrednoj školi, Marka Bernobića, i uspješno ga priključila obiteljskom vinskom poslu. 2010. je diplomirala i Ana koja bi do kraja godine, trebala obraniti doktorsku dizertaciju na temu ishrane vinove loze u proizvodnji pjenušaca. Anin suprug Fran Palčić, geodet, također se savršeno se uklopio u vinsku priču.

Što je to u ženskom biću što ga vuče prema mjehuriću?

Da je ženama u vinskom poslu koji se još uvijek najčešće smatra isključivo muškim područjem, teže, ni Ana ni Katarina ne žele priznati, pa ni razgovarati u tim terminima. Sjećam se davne Vinistre kad sam zajedno s njima i sommelierkom Lucijom Matijević odradila radionicu “Što je to u ženskom biću što ga vuče prema mjehuriću” na kojoj su sestre demonstrirale takvu samosvijest, artikulirano znanje i šarm, da je od mnogih upravo ta radionica te godine proglašena jednom od boljih.

Sestra i ja se izuzetno dobro nadopunjujemo, a otkad nema tate koji je bio naš joker “zovi”, same vodimo proizvodnju i odlučujemo o svemu, uključujući kreacije pjenušaca i sve financije. Nemamo enologa, ni PR-a, ni osobe koje idu na sajmove i festivale, ni komercijalistu, ni vozača, ni master of cellar-a, ni hostese na štandovima. Mi smo sve to. U svemu jako puno pomažu muževi Marko i Frane. Nema muških segmenata ili ženskih poslova. Zna se tko je za što odgovoran, ali svi obavljamo, po potrebi, sve, a u glavne odluke se dečki ne miješaju. Naš je odnos je odličan, mi smo sestre, prijateljice, poslovne partnerice…

Nitko ne razumije bolje moje potrebe, želje, brige i obiteljske obaveze od moje sestre. Na posao ne gledamo kao na obavezu nego naš stil života, i nije nam teško preuzeti obavezu od one druge jer obje znamo da će tako biti i s druge strane. Tu je i privatni život: putovanja, dječje priredbe, pa i samo slobodno popodne da sa djetetom odeš na more. Nitko to ne može razumjeti i prihvatiti bolje od sestre. Naravno da se znamo porječkati, bude  i vike i ljutnje, ali sve prođe za par minuta. Zna se dogoditi da smo cijeli dan skupa na poslu i onda popodne odemo skupa na kavu – da popričamo”, kaže Ana.

Sestre su čuvarice tajne za liker

Premda su već godinama udate i o svojim muževima znaju sve, baš kao i oni o njima, ipak muževi ne znaju obiteljsku tajni recept za kuhanje likera koji se dodaje u pjenušac radi zaslađivanja i poboljšanja njegova okusa i mirisa. Sestre su isključive čuvarice te obiteljske tajne za koju se iskreno nadaju da će jednog dana prenijeti svojoj djeci.

Ana kaže: “Na našoj etiketi na bocama stoji “kvaliteta Peršurić”. Stojimo iza toga i za naš nam proizvod apsolutno nikada ništa nije teško. Zauvijek želimo ostati mala obiteljska tvrtka. Jedino tako nad svime imamo potpuni nadzor. Svaku bocu koju nam vrate kao neispravnu, rado ćemo i spremno zamijeniti. Danas je tržište pjenušaca sve veće. Svjetski porast prodaje i proizvodnje pjenušaca reflektirao se i na naše podneblje. Sve više ljudi cijeni kvalitetu, ne pita za cijene. Žele dobro i prepoznaju takve proizvode, a iznimno poštuju kad netko čuva kvalitetu dugi niz godina kao što je to slučaj kod nas. Bez obzira na značajno povećanje potražnje mi nemamo u planu povećavati količine u velikoj mjeri, jer ne želimo izgubiti kvalitetu u želji za zaradom.” 

Kod njih nema mirnog vina

Bilo kako bilo, sestre su impresivne u svakom pogledu. A najviše od svega, osim njihove pjenušave kreativnosti, imponira poštovanje s kojim govore o svojim roditeljima, odgovornost i entuzijazam s kojima su preuzele i vode obiteljski posao, znanje i apsolutna posvećenost “mjehurićima, kod njih nema mirnog vina”, a meni se čini da ništa s njima dvjema u vezi, i ne može biti – mirno. Godišnje proizvedu oko 40- 55 tisuća prirodnog pjenušavog vina Misal koje proizvode klasičnom metodom od autohtonih sorti istarske malvazije, istarskog terana i muškata ruže porečke te chardonnaya, borgonje, hrvatice i pinota crnog čiji je nasad najveći u Istri.

Najpopularniji je njihov zeleni Misal, a posljednja etiketa koju su “izbacili” na tržište je Šinjorina – pjenušavo vino namijenjeno mlađoj populaciji. Šinjorina je nastala iz svojevrsnog “dišpeta” da sestre dokažu da nije sve što rade na staroj “slavi” nasljeđenoj od slavnog tate, nego da i same mogu, od nule, “smisliti” pjenušac. Tu je i Mister –pjenušavo vino potpuno drukčije od svega što imaju u ponudi. Proizveden od crnog pinota malvazije Mister je poluslatki pjenušac kojemu se kroz ekspedicioni liker dodao teranino (domaći liker od terana napravljen posebno za njegove potrebe u destileriji Rossi) – jedini takav hrvatski proizvod, a sestre preporučaju servirati ga u čaši sa smrznutim sezonskim voćem.

Festival pjenušca u Višnjanu u čast tati

Nastao je kao njihova želja da gostima ponude zamjenu za Aperol spritz, Hugo ili Mimosu, poznate koktele na bazi pjenušaca, a čime se žele približiti mladima i ponuditi nešto osvježavajuće, a domaće. Na njihovom je gospodarstvu i kušaona u koju se može smjestiti 30 ljudi, a dinamične sestre su uključene i u razna vinska događanja kao što je Festival pjenušca u Višnjanu, čiji je incijator i organizator Općina Višnjan. “Festival je nastao u čast našem tati, a i najveća nagrada je dobila po njemu ime. S obzirom da imamo veliko iskustvo s raznih manifestacija, sajmova i ocjenjivanja, Općina je rado prihvatila naše sugestije, savjete i pomoć u realizaciji, a nama je bilo važno da nešto što nosi ime našeg tate bude na visokom nivou. Festival se održava tijekom adventa, pa se prošle dvije godine nažalost nije mogao odvijati, ali se nadamo da će ove ipak biti održan i da će se mjehurići vratiti u Višnjan.“– kažu.

Hodit, pit i zvizde brojit – novi projekt sestara

Najnoviji je i vrlo zanimljiv projekt pod imenom “Hodit, pit i zvizde brojit” koji je nastao na Katarininu inicijativu, a uz pomoć gđe. Ivane Kmet, u suradnji s Općinom Višnjan, Turističkom zajednicom Zvjezdarnicom, Udrugom Volim Višnjan, gotovo svim višnjanskim vinarima i poduzetnicima. Prvi je održan na ovogodišnji ljetni solsticij, a pokazao se uspješnim i bio posjećen iznad očekivanja, pa je na vidiku jedna nova lijepa tradicija. O svojim uspjesima kažu:

“Najveći uspjeh nam je to što zajedno uspijevamo nastaviti ideju i snove našeg tate, ali i graditi dalje naše neke vizije i ostvarivati naše ciljeve. Nastavile smo velik posao, mnogi su sumnjali, ali mi nikad nismo izgubile sebe i svoju obiteljsku tradiciju. Trudimo se najbolje i najviše što znamo, a nagrade i priznanja koje se zadnjih godina samo nižu za uspjehe kako na vinskim sajmovima za naše pjenušce tako i za nas osobno, za naš uspješan rad i doprinos, svakako su poticaj i imponiraju, daju vjetar u leđa da još više i jače se trudimo. Planovi su nam skromni, ja bih rekla.

Nemamo neke ogromne investicije u bližoj budućnosti u planu, kao ni drastična povećanja proizvodnje. Trudimo se da oni budu realni i ostvarivi u okviru mogućnosti koje imamo. Uvodimo nove tehnologije, strojeve i slične male promjene koje nam doprinose kvaliteti ili olakšavaju sam rad. Plan je da nastavimo istim tempom i kvalitetom i da naše brand Misal bude sinonim kvalitetnih pjenušaca. Na tome radimo i tu se trudimo, a sve ostalo – bit će kako bude. Želja da naše obitelji pristojno žive od ovog posla i da imamo privatni život su ostvarene, tako da sad možemo samo težiti očuvanju toga i uživati u plodovima našeg rada.”

Ljubav prema poslu se prenosi na nove generacije

Vina, a osobito pjenušci, očito su u krvi obitelji jer izgleda da će i Katarinin sin Filip koji rado pomaže u podrumu – istim putem, ali i Anina kćer Magdalena. Filipu osobito dobro leži komunikacija s posjetiteljima u degustacijskoj sali, a svoju strast prema računalima koristi da bi unaprijedio tehnologije u podrumu, predlagao novitete i pomogao oko vizuala i reklama. Iako je još mala, i Magdalena već raspoznaje sve etiketa svojih “njušaca”, kako ih zove, a kad se boca otvori, obavezno mora omirisati čep. Omiljena igra? Trčanje kroz vinograde.

Dolce vita!

Pročitajte još...

Dolce vita: Domaći mjehurići (ili što je to u ljudskom biću što ga vuče ka mjehuriću)

Da je pjenušac jedino piće nakon kojeg žena izgleda ljepše nego prije nego što ga je popila, tvrdila je njegova velika obožavateljica Madame De Pompadour. Priča se da se u raskalašenim zabavama pjenušac pio iz ženskih cipelica, a nema proslave, pa ni ove koja nam uskoro dolazi, novogodišnje, bez mjehurića u čaši

Dolce vita! Profesija: sommelier – vino je radost!

Sve se lijepe stvari događaju za stolom, s čašom vina u ruci. Čovjek je opušteniji, energija je bolja, vino nas povezuje na nevjerojatne načine. Potiče u nama ono najljepše, a to su zanos i radost koji svaki čovjek nosi u srcu, ističe sommelierka Jelena Šimić Valentić

Dolce vita: Ženska strana vina u mjesecu koji svetkuje vrhunsko vino

Slavna vinska kuća Iločki podrumi nije nimalo slučajno odabrala početak studenog da premijerno predstavi vrhunska vina nove berbe 2020, ali i svoj veliki novitet: limitirane edicije vina najboljih berbi, svoj Grand Collection, a sve pod primjerenim nazivom 'Suho zlato Principovca'

Dolce vita: Vrhunsko vino i ekstra djevičansko ulje složnog istarskog četverca

Čini se da Nikola i Albert Benvenuti iz Kaldira i Tedi i Sandi Chiavalon iz Vodnjana itekako znaju šta rade jer, osim nas, uspješno osvajaju svijet svojim fantastičnim proizvodima. U njihovim su kapljicama zdravlje, ugoda i ljepota. I užitak. Dolce vita

Povezano

Dolce vita: Rivica – legendarni restoran koji uskoro slavi 90. rođendan!

Respektabilan je to staž jednog ugostiteljskog objekta koji od tada, kad ga je 1934. otvorila Mare Lesica, prabaka Dražena Lesice, sve do danas, radi neprekidno i uvijek, odlično. Nona Mare je tada odlučila da u Njivicama, malom ribarskom selu otvori pansion i pokuša ugostiti elitne goste s područja negdanje 'k.u.k.' (kaiserlich und königlich – Austro – Ugarske monarhije)

Dolce vita: Pripremite se – stiže ružičasto doba!

Danas su ružičasta vina sve češće proizvedena od vrhunskog grožđa, s dobro promišljenom pričom iza sebe, i slobodno se može reći da smo davno iza sebe ostavili vremena kad se o roséu govorilo kao o drugorazrednom vinu

Dolce vita: Klaudio Tomaz i Motovun Boys – jedna od glavnih snaga istarske vinske scene

Stil vina koje proizvodim dosljedno prati moj karakter. Uvijek slušam svoj instinkt i ne obazirem se previše na to što će netko reći ili misliti. Ta se moja karakterna crta, nazovimo je svojeglavost, preslikava i na karakter mojih vina. Za sada ne mijenjam taktiku jer je pobjednička, ističe Klaudio Tomaz

Dolce vita: Boškinac – oaza udobnosti i gostoljubivosti proslavila 20. rođendan!

Premda je otok Pag svojevrsna 'Mjesečeva površina', na kojoj vladaju sunce, kamen, sol, ima tamo i oaza punih zelenila, mirisa, okusa, udobnosti, gostoljubivosti, a to je upravo - Boškinac...

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime