Premda i sama volim svoj posao, ipak još nikad nisam rekla, a ni čula da netko otvoreno izjavljuje: – Na poslu sam po cijele dane, ali ja i ne želim previše slobodnog vremena. Svoj posao obožavam, to je moj život, to sam ja…
Tako govori slastičarka Petra Jelenić, u javnosti poznata i po nastupima u kulinarskim showovima “Masterchef”,”Tri, dva jedan – peci!” i “Slatka kuharica”. – Neka televizijska iskustva ne bih ponovila, ali “Slatku kuharicu” bih uvijek. Produkcija se uvijek trudila pronaći autentičnost, žene koje sam susretala bile su stvarno divne i ta mi je emisija najdraži projekt. Sretna sam i ponosna kad je se sjetim, premda nisam neka “čuvarica” hrvatske tradicije, s obzirom na to da volim hranu bez obzira odakle dolazila, a osobito slatko, – priča Petra.
Uglavnom, Petra je slatkiš od osobe, ali i od profesionalke; emotivna i požrtvovna – pa sve što radi, radi 100 posto, a o njenim proizvodima ne treba trošiti riječi. Radije potrošite na njene slastice. Ona, pak, kao dijete nije ni sanjala da će biti slastičarka: izrađivala je nakit od tkanina i perlica, svirala gitaru (ali teško podnosila stres prije koncerta), maštala da postane veterinarka. – “Najviše sam voljela knjige u kojima su glavnu ulogu imale životinje. “Kroz pustinju i prašumu” od Sienkiewicza doslovno mi se raspala od upotrebe, a najdraži dio mi je bio o psu Sabi i slonu Kingu. Zamišljala sam sebe kao veterinarku koja kao Dr. Doolitle priča sa životinjama”, kaže Petra čije je radno mjesto danas u Salu – hit mjestu kod zagrebačke tržnice Dolac, koje je dnevni bistro, pekarnica i coffee shop u jednom.
Kako je nastalo Salo?
Timu Sala pridružila se na poziv Tvrtka Šakote, kojeg se ja sjećam iz pradavnih vremena kad se vratio iz Amerike i radio u prvom zagrebačkom makrobiotičkom restoranu Makronova u Ilici, a danas se kao vlasnik i chef restorana Nav slobodno može smatrati avangardom hrvatske gastro scene. Tu je i poduzetni Matija Powlison Belković, suvlasnik i voditelj coffee lanca Cogito, a svi skupa su – Salo.
“Dečki su posvećeni poslu, baš kao i ja, veseli me to, osjećam se dobro i uživam, pa makar i na brufenima”, – smije se Petra kojoj je cilj još učenja, premda se nama laicima čini da ona o kruhu, pekarskim proizvodima i slastičarstvu već zna “sve”. – “U proizvodnji svih stvari bitno je koliko si vješt majstor i koliko snage i volje imaš. Što više radiš, mijenjaš teme/radna mjesta/koncepte i učiš -to više znaš i možeš. O tebi ovisi koliko ti je dovoljno ili koliko možeš. Istina je i da u kuhinji brzo sagoriš. Ja sam maturirala 1994., što znači da radim već 29 godina i prošla sam iskustvo u manjim, obiteljskim slastičarnicama, ali i u hotelima i cateringu te najviše učila radeći. Dok tema koju si savladao teoretski, ne prođe kroz tvoje vlastite ruke/pećnicu/mikser – ne posjeduješ konkretno znanje.”
Među hotelima u kojima je radila su zagrebački Sheraton i Esplanade, kao i dubrovački Palace, a živjela je i u Dubaiju o čemu kaže: – “U hotelima sam jako puno učila jer u vrijeme kad sam u njima radila gotovo su svi bili novootvoreni, s “nabrijanom” ekipom i dobrom opremom, pa smo nerijetko radili “čuda” za to vrijeme, s namirnicama na kojima se nije štedilo. Imala sam satnice i po 30 sati u komadu, po tisuću prekovremenih sati u 6 mjeseci – što, dakako troši. Nije to za svakoga. Baš kao ni Dubai za mene, tada vrlo mladu malu, plavu Europljanku”. Da svojedobno nije bilo Petrinog tate koji je odigrao veliku ulogu u njenom životu, vjerojatno ne bi bila ovo što je danas.
Tata kao posebna figura u životu
Kaže:” – Ah…tata je -tata. Izuzetno dominantan čovjek u mom životu, velikog srca, koji je izravno odgovoran što sam slastičarka, iako je slatko dio mog života i uvijek ću ga voljeti. Čak i sad kad zbog zdravlja moram paziti što jedem. Momentalno sam u fazi pudinga od čokolade. I, naravno, volim sve od maka – jer taj je okus za mene poseban i oduvijek ga volim. Cvjetovi su predivni i najposebniji, ma, tu je ljubav teško objasniti. Uostalom, i slastičarnicu koju sam svojedobno vodila nazvala sam Mak na konac i mnogi su obožavali moju tortu od maka” – priča Petra.
A to je upravo bio i prijelomni trenutak koji je obilježio slastičarsku scenu Zagreba i Hrvatske jer je, tik do slavnog Noela , Mak na konac 2013. prvi u Zagreb unio u duh visokog slastičarstva nalik pariškom. Mnogi iz tog vremena najviše i pamte Petru, kao i njene legendarne macaron(s)e. A ona je kao oni, okrugla, optimistična, ali ne i kričava, premda mi se čini da je od onih koji šute, ali itekako znaju kad treba podviknut. “- Nisam se odmah zaljubila u macaron(s)e jer su mi bili preslatki i kričavi, ali s vremenom sam ih usavršila i zavoljela. A i drugi”, – smije se i priznaje da od slanih jela prednost daje bakinom (maminom) ajngemahtasu koji za nju nije juha nego pravi comfort food i lijek koji diže iz mrtvih i oporavlja dušu.
A salenjaci? Oni su sada trend? Petra na sam spomen te riječi prevrće očima. Ne vjeruje u trendove, isključivo u ozbiljan rad, a za salenjake kaže da su dio naše tradicije i da ih voli i raditi i jesti jer kad odstoji, salenjak zna biti žilav, a ona (baš kao i ja) obožava hrskave stvari. No, neće odbiti žlicu dobrog meda, sladoleda, maminu kremšnitu, štrudl ili kvalitetnu čokoladu.Voli i svoj Samobor, pa kaže: ” – Odrasla sam u tom divnom malom gradu koji nije teško voljeti. Lijep je, siguran i donekle miran, iako u vrijeme maškara tome nije baš tako pa sam u posljednje vrijeme spavala s čepićima za uši i maskom preko očiju”.
Što Petra radi kad ne radi?
Ono što Petra ne voli su površnosti i podcjenjivanje struke, ne cijeni ni margarin jer nema moć emulgiranja koju daje maslac, ali joj ipak najviše “diže živac” novokomponirani naziv “veganski” maslac. Čisto licemjerje, jer, objašnjava, tehnološki, to je margarin. A što Petra radi kad ne radi (a to je vrlo rijetko)? Znam da nema djecu i da voli rock and roll.
” – Da nemam djecu nije bio moj izbor nego sam imala zdravstvenih problema i nije mi bilo nimalo lako prožvakati tu činjenicu, ali u životu ima i drugih stvari. Ne smatram da bi žena morala imati djecu da bi se smatrala ostvarenom. Da, volim rock and roll, ali i drugu glazbu: klasiku, blues, elektroniku, alternativu, francuske šansone, starogradske pjesme, Josipu Lisac, ali i samoborske Singrlice. Glazba je emocija i kako se mijenjaju moje emocije tako se mijenja i glazba koja mi paše. Osim ovog trasha koji danas vlada našim prostorima. Ne mogu shvatiti cajke. Niti se trudim.
Redovito kupujem knjige: i kuharice i beletristiku, ali to ne znači da čitam. Trenutačno ne stižem, pa se moja “antiknjižnica” puni i sada je tri puta veća od knjižnice. Odrasla sam u obitelji spretnih i vrijednih ljudi i kada gledaš oko sebe ljude koji si “mogu sami pomoći” nekako se to očeše i o tebe. Sve me interesira! I vrtlarstvo (a živim u stanu na katu) i planinarenje (a non-stop sam na poslu) i kaligrafija i šivanje.. Samo da je kreativno! A najljepše mi je, osim u kuhinji, u šumi, sa suprugom i psima. Iz azila su, Dumovčani, 10 i 11 godina stari, dedek i bakica. Jako su usporili, vole spavati kraj kamina, žicati oblizeke i – mir. Tako ću i ja kad ostarim. Kunjati kraj kamina i čitati knjige” – kaže Petra ali i dalje je to samo san. Sada je još uvijek u “žrvnju” koji voli.
“Tempo mi jest težak pa ću, vjerujem, u nekom trenutku morati ozbiljnije usporiti, ali volim ono što radim pa kad treba potegnuti- jednostavno treba. Salo je doista moj najdraži projekt do sada jer je posve beskompromisan i takvi smo svi u timu. Bez ostatka.”
Svemu usprkos: Dolce vita.