Ova priča ima sve elemente dobrog i romantičnog filma (ili romana). Tu su: ljubav, vinogradi u Dolini kardinala, Francuska, točnije Azurna obala, a upletena je i hrana. Dakle, svi su dobri sastojci tu, a u glavnoj ulozi je obitelj Barundić iz Brezarića nedaleko od Krašića, vlasnici boutique vinarije Barun iz koje dolaze fina vina. Među rijetkima uzgajaju sortu manzoni, križanac rizlinga i bijelog pinota, od kojeg rade izvrsno mirno vino te ekstra brut pjenušac. Sve ih češće ističu kao iznimne proizvođače pjenušca kojeg godišnje naprave između 25 i 28 tisuća boca.
Da idu dobrim putem pokazali su, i dokazali kad su još 2013., već za svoj prvi, dobili nagradu za najbolji kontinentalni pjenušac. Kasnije je uslijedilo još dvadesetak različitih važnih nagrada, ali se cilj obitelji Barundić nije promijenio. Žele samo dobro vino. I sve bolje. Barun su zapravo Mara i Joseph-Stephan Špoljar Barundić, možda najzgodniji bračni par u vinskom svijetu, a tu su i danas već odrasli potomci – student agronomije Josip (22), mladi chef Tomislav (19) i djevojčica Anamari (12).
Joseph-Stephan, za prijatelje Joža, rodio se na Valentinovo 1980. u Francuskoj, kamo je desetak godina ranije emigrirao njegov otac koji je ondje postao vrlo uspješan poduzetnik. Tata je bio vlasnik 50-tak šlepera, a imao je preko dvjesto zaposlenika koji su uređivali vrtove, maslinike i teniske terene bogate Provanse. Kad je malom Joži bilo devet godina, majka se razboljela i neko dulje vrijeme morala provesti u bolnici, a s obzirom na očevu prezaposlenost, poslali su dijete baki i djedu u Hrvatsku.
Joži se veoma svidjelo u Hrvatskoj
Premda je to trebalo biti privremeno rješenje, Joži se kod bake i djeda jako svidjelo i naprosto se nije želio vratiti u Francusku. “Deda, majčin tata, oduvijek je želio sina, pa su me i on i baka jako mazili, a najviše mi je u sjećanju ostalo kako je po mene u školu dolazio traktorom što je meni tada bilo strahovito cool”, smije se Joža. Obitelj je imala tri hektara vinograda, a premda je bio pet-šest kilometara od kuće, Joža je odmah nakon škole, veselo jurio u vinograd gdje se igrao, ali obožavao i pomagati djedu i baki, obrezivati trsove, brati grožđe… Priča o tome kako su u ono vrijeme svi imali svoje vinograde, a danas njegovu obitelj, kad svake dvije godine zasade nove trsove, u njihovom kraju gledaju s čuđenjem.
“Premda sam svoja prva vina radio još kad mi je bilo 16, tek smo se prije 13 godina odlučili ozbiljnije baviti proizvodnjom vina. Svoju sam Maru upoznao 1998., a oženili smo se dvije godine kasnije, kad joj je bilo nepunih 20. Tko zna što bi bilo bez nje, jer je bila dodatni i vrlo snažan motivator u vinskom poslu”, kaže Joža i prepričava zaljubljenost, gotovo zarazu, koju su njegova baka, kao i majka Marija, redovito dolazeći u Hrvatsku da obiđe sina i roditelje, prenijele na snahu Maru.
“Josipova baka bila je veliki radnik, kao i mama koja je željela nastaviti tradiciju vinogradarstva u obitelji. Kad postoji strast prema vinu, onda ništa nije teško i danima orezivati trsove ne predstavlja nikakav problem. Mi smo se svakom čokotu, od njih oko 2000, obraćale ne samo kao živom biću, što i jest, nego gotovo kao djetetu. Ta mi je ljubav ušla “pod kožu”. Kad su nam Josipovi roditelji konačno prepustili sav posao, mi smo ga nastavili s istinskim veseljem”, kaže Mara.
Pjenušac se uvijek pio u njihovoj obitelji
A Joža se sjeća: “Moji su roditelji uvijek iz Francuske donosili pjenušce, a tata bi prilikom gotovo svakog posjeta Hrvatskoj, kao usput, kupio još poneki nasad. Kasnije smo supruga i ja dosta putovali po Francuskoj, Italiji, Americi i drugim vinskim destinacijama i shvatili da je to naša priča. Rekli smo si, uz to što volimo dobra vina, imamo i vinograde, naučit ćemo i – krenut ćemo proizvoditi pjenušac. S obzirom da po struci nisam agronom, angažirali smo stručnjaka, enologa Gorana Marmilića, koji nas je uveo u ekološku proizvodnju. Tu se razvila još veća strast i nastavili smo tim putem”, kaže.
A ljubav prema vinogradima prenijeli su i dalje, na djecu. Dok je sin Josip s ocem u vinogradu i podrumu, Tomislav u posljednje vrijeme ipak više vremena provodi u kuhinji. Joža kaže da je i sam nekad želio postati kuhar pa se čini da Tomica od tate nije naslijedio samo ljubav, nego i izniman dar za kulinarstvo, i sada je kuhar prestižnog hotela Bellevue. Da su svi odreda, od mame Marije preko Mare sve do Jože, doista izuzetni kuhari s, naravno, osobitim afinitetom prema francuskoj kuhinji, osvjedočila sam se i sama.
Uzgajaju brojne sorte
Daleke 2014. sam, u vrijeme kad Barundići još nisu bili tako etablirani vinari, posjetila njihovo imanje i uživala u specijalitetima tradicionalne kuhinje, ali i francuskim oblizekima. Sjećam se guščje jetre, quichea, pita, mesa domaćih kokica i patki. Kupnja namirnica u velikim lancima ovdje ne dolazi u obzir. Sada su vlasnici 5 hektara vinograda u Dolini kardinala, oko tri kilometra od Krašića, a uzgajaju crni pinot, graševinu, muškat bijeli i žuti, chardonnay i stare, tradicijske sorte: lipovinu, štajersku belinu, kraljevinu, plavec žuti, plemenku. Lipovina, lipolist ili hárslevelű je aromatična bijela sorta koja je obavezan sastojak slavnih slatkih vina iz Tokaja. Štajerska belina, štajerka, urbanka ili ranfol bijeli posebnih aroma nema, no u Hrvatskoj i Sloveniji daje vina ugodne svježine.
Graševina ili grašica je kraljica naših vinograda, ima je u cijeloj kontinentalnoj Hrvatskoj, dobro vino od nje stiže čak i iz Konavala, a nema što se od nje ne može napraviti, od pjenušaca do predikatnih vina. Kraljevina, brina ili moravina odlična je sirovina za ljetna vina. Muškati, bijeli i žuti, pršte voćnim aromama, daju popularna slađa vina, ali i velika suha, a među rijetkima su koja mirišu po grožđu. Plavec žuti ili gelber još je jedna sorta čija je glavna osobina svježina, pa ga mnogi u bregovitom hrvatskom sjeverozapadu stavljaju u pjenušce.
Stare loze česta su oznaka na francuskim (vieilles vignes), talijanskim (antico vitigno), španjolskim (viñas viejas) i njemačkim (alte Reben) vinima od grožđa iz starih vinograda. Vjeruje se da, ako se prema njima primjereno odnosi, stare loze daju bolja vina. Premda nema točne definicije o tome kad to točno loza postaje stara, izvjesno je da negdje nakon 20 godina počinje davati sve manje grožđa, no od njega su vina intenzivnija i koncentriranija. Nekad su Barundići ove sorte miješali u druga vina, kako se to obično i radi na Plešivici, ali su krajem godine široj javnosti predstavili svoj pjenušac “100+” , stvoren upravo od grožđa iz vinograda starog 100 godina, koji su kupili u mjestu Hrženik prije 26 godina od vlasnika koji je tada imao osamdesetak i nije se sjećao kad je loza posađena.
Uz bok s vrhunskim francuskim pjenušcima
Pjenušac je jedinstven a stručnjaci ga stavljaju uz bok vrhunskim francuskim pjenušcima. “”100+” je zlatne boje, na granici sa starim zlatom. Mirisom dominira zrela marelica, a prvi gutljaj podsjeća na najfiniju krušku. Nakon toga se osjete vinogradarska breskva i sočna zrela jabuka pa prekrasni nježni tanini koji iznimno dugo miluju usta. Gust je, gotovo uljnat i lijeno se ljulja u čaši, a prepun je sitnih mjehurića. Pojavljuje se i aroma korice kruha, tipična za zrele pjenušce, a ovaj je doista zreo” kaže vinski kritičar, ocjenjivač i publicist Ivo Kozarčanin.
Upravo na njegov nagovor, uz Ivana Dropuljića, osnivača Međunarodnog festivala vina i kulinarstva VinoCom i Željka Suhadolnika, osnivača časopisa “Svijet u čaši”, Barundići su izdvojili grožđe s tog vinograda i prema osobinama berbe 2018. odlučili se za pjenušac proizveden klasičnom metodom druge fermentacije u boci, onako kako se to radi u Šampanji. Prema dogovoru, “100+” je pjenušac bez dodatnog ekspedicijskog likera, što znači da je sasvim suh. Ovim su ekskluzivnim pjenušcem napunjene 252 boce u magnumu, dvostruko većoj boci, u kojoj vina puno bolje sazrijevaju.
“100+” se može kupiti samo vinariji i biranim vinotekama. Na njegovom javnom predstavljanju krajem godine, predstavljeni su i chardonnay sur lie Seigneur 2019., crveni pjenušac Perle Noir 2017. te crni pinot Cardinal 2016. Barundićima je važno da u vina stavljaju što je manje moguće sulfita u čemu uspijevaju zahvaljujući krio maceraciji, tj. što hladnijem tretmanu grožđa koji znatno smanjuje potrebu da se vinima dodaje “kemija”.
Ima nešto i u genima…
Tumače mi kako se svakom intervencijom vino na neki način degradira, a cilj je disciplinirati ga na nježan način, baš kao dijete. Očigledno je da oni vino njeguju i daju mu ljubav, a očito je i da ima nešto u genima – jer Jožina mama piše i pjeva, tata je volio svirati harmoniku, a Joža i njegova djeca umjetnici su u vinu i kuhinji.
Uskoro kreće rad na kušaoni i intenzivniji marketing, no zasad su ostvarili san i primarni cilj – da imaju što bolja i čišća vina i da budu prisutni na vinskim kartama ponajboljih hrvatskih restorana i vinoteka. Baruni žele da ih, bez obzira na izvrsni chardonnay Seigneur i prvoklasni crni pinot Marquis, prepoznaju ponajprije po pjenušcima. A ja ih prepoznajem po ljepoti, dobroti, veselju, hrani…
Ma, dolce vita!
I – posljednje, ali meni ne i najmanje važno, imaju i ružičasti pjenušac Le Rosé, od crnog pinota, te slađi Amoureux Muscat Extra sec.