Subota, 18 ožujka, 2023

Dolce vita: Zelen je knjiga u kojoj će svatko naći nešto za sebe, svatko tko jede

To je i kuharica i manifest; i anti-kuharica i slikovnica (u najboljem smislu riječi); i knjiga o zdravlju i spiritualni priručnik...i još mnogo toga

Krajem prošle godine, baš pred Božić, blagdanski kako i priliči, izašla je iz tiska jedna od ljepših knjiga koju sam vidjela, držala u rukama ili posjedovala. “Zelen”. Nije mala stvar kad to kažem, s obzirom na to da sam ljubiteljica lijepih knjiga i imam ih punooo, a jednu od prvih, ako ne i prvu, semi-hard cover coffee table knjigu u Hrvatskoj – napisala sam sama. Nije da se hvalim (malo se ipak hvalim jer mi je žao što je prvo izdanje rasprodano, a nikad nije izašlo novo). No, nije važno ni koja je to knjiga, niti sam važna ja, jer ovdje govorimo o remek djelu, malom izdavačkom biseru iza kojeg stoji Željka Klemenčić i fotografski maestro Mario Kučera. Oboje su mi kolege, ali nisam pristrana, jer odavno više ne radimo za istu kuću i nemam nikakvog razloga da im “kadim i mastim”.



To je knjiga u kojoj bih pri čitanju svaku drugu rečenicu najradije podcrtala crvenim, samo kad ne bi bila tako lijepa (sva sreća da postoje oni mali post-it papirići). Oduševili su me. I sadržaj, a bogme i forma. I to bez food stylinga i uljepšavanja. Željka Klemenčić u svojoj je karijeri imala brojne važne pozicije i funkcije (od kolumnistice, pa glavne urednice hrvatskog izdanja Playboya do pokretačice i glavne urednice priloga Jutarnjeg lista Dobra hrana, koji je u njeno vrijeme izgledao apsolutno “svjetski”), ali danas je u i na najvažnijoj funkciji: onoj majke i najboljoj poziciji: onoj slobodne spisateljice U međuvremenu je postala tv-zvijezda (ona bi se na ovo vjerojatno mrštila i gunđala), preselila se u predgrađe, na sam rub šume ispod Sljemena, postala mama sada sedmogodišnjeg Pere.

 

 
 
 
 
 
View this post on Instagram
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 
 

 

A post shared by Željka Klemenčić (@zeljka_klemencic_glavom)

Knjiga koja je mnogo toga

A Mario Kučera je iz okruženja hiper-popularnog ženskog tiska, otišao u free-lancere i aktivan je i sretniji nego ikada, s mnogo poslovnih projekata. Knjigu “Zelen”, koja još nije imala pravu zagrebačku promociju, vrlo je teško, pa i nemoguće strpati u skučeni okvir žanra, jer nadilazi takva ograničenja. To je i kuharica i manifest; i anti-kuharica i slikovnica (u najboljem smislu riječi); i knjiga o zdravlju i spiritualni priručnik…i još mnogo toga. Svatko će u njoj i s njom, naći nešto za sebe. Svatko tko jede. A baš svatko jede.

Željka Klemenčić apsolutno je respektabilan i kompetentan autor koji iza sebe ima brojne izvrsne projekte vezane za gastronomiju, od sjajnog gastromagazina i portala Mrvica, do knjiga “Mrvica svaki dan”  i  “Sretno dijete jede sve”, a javnost ju, kako to obično biva, najbolje poznaje s proverbijalnog malog ekrana, točnije iz emisije “3,2,1 kuhaj” u kojoj je bila članica žirija. Neki je nazivaju “guruom” ogoljene hrane jer joj je namirnica, po mogućnosti svježe ubrana u vrtu, svetinja, a briga oko hrane ozbiljna duhovna disciplina. Željka se, pak, na to samo smješka i kaže da je “guru” izraz koji je opterećen s mnoštvom konotacija i da je ljepota uvijek u oku promatrača.

ZELEN
Photo © Mario Kučera

Knjiga koja se brzo prodaje

Koautor, Mario Kučera, umjetnički je fotograf poznat po senzacionalnim portretima, ali i po fotografijama hrane – koje, ako već niste, provjerite na njegovom Instagram profilu – sklizav pod, ali i u mnogim knjigama. Tiraža ove njihove fantastične knjige, koja kao da je neka inačica Gospodara prstenova za ljubitelje hrane i sve koji promišljaju o životu, je 1500 primjeraka, stoji 33 eura i brzo se prodaje, pa požurite. Premda Željka tvrdi da je to „nišna“ knjiga koja ima svoju malu publiku, prodaja zasad ide jako dobro a komplimenti i usmena predaja odradili su svoje. “Za sad smo zadovoljni. Na knjizi smo radili pune dvije godine jer se, ponajviše zbog fotografija, moralo čekati i poštivati sezonu kad se biljke mogu snimiti, a knjiga je opsežna, ima skoro 200 stranica. Trebalo je skupiti i novac, jer nemamo izdavača, a u međuvremenu je sve – od papira do tiska – značajno poskupjelo”.

Kako je i zašto Željka utekla od svakodnevnog rada u medijima? “Redakcijski mi život više nije odgovarao. Shvatila sam da sjedim u prostorima u kojima se jedva može odškrinuti prozor i buljim u ekran po cijele dane jedući svoje obroke “iz plastike“ i pišem o nekim sretnijim ljudima koji uzgajaju pčele na vrhu nebodera ili žive na farmama u suglasju s prirodom. Znači, ja živim nezdravo, pišem i radim da bih si priuštila neki tzv. fini život, cijelo vrijeme sam u nezdravom okruženju i sanjam o zdravijem i ljepšem životu. To je na koncu presudilo” – kaže Željka koja je po vokaciji pisac, ali se danas od slobodnog novinarstva slabo zaradi, a količina utrošenog vremena i truda nije zanemariva.

ZELEN
Photo © Mario Kučera

Ljubav prema gastronomiji i fotografiji

Tako su na red došle edukacije i – knjige. Ni od toga se ne može baš jako luksuzno živjeti, no, srećom, luksuz je zadnje što joj treba. Najsretnija je, ionako, kad si nabere divlje bilje i uzme domaća jaja od susjede pa spremi savršen doručak sebi i svojoj maloj obitelji. Uostalom, nije li luksuz zapravo dobar i kvalitetan život i sloboda da radiš ono što voliš, a ne skupi fine dining. Ja bih rekla da je bavljenje pitanjima o tome kako hrana djeluje na nas i kako/ako utječe na naš duh, energiju, zdravlje i ljepotu – pravi luksuz. Ali je i disciplina. I pisanja i življenja. Jasno, realna je Željka, ima i stvari koje radiš za novac ali je važno i u njima zadržati svoje ja. I osobnost. Koje Željki nimalo ne manjka. U nijednom projektu se nije besramno prodavala i kupovala simpatije. Nikad nije smatrala da je zabava jeftina lakrdija i prenemaganje, a ljepota nabaciti tonu make upa i izbaciti “cice na izvol’te”, nego pametna komunikacija.

Uvijek je zračila ponajprije inteligencijom, blagošću, ali i donekle distanciranim držanjem. Kučera i ona slični su, a premda oboje Slavonci, tvrde da ih ne određuje “terroir” nego kompatibilnost, slični stavovi, nepokolebljiva ljubav prema izvornosti, autentičnosti, težnja perfekciji. Premda poznat kao portretista, Kučera ne skriva ljubav prema gastronomiji i fotografiranju prirode i hrane, a njegove naslovnice Dobre hrane su legendarne. Nikad prosječan, Kučera je u svojem radu uvijek bio zanimljiv, pomalo drukčiji i – smije li se reći – dubok. Iza njega je mnoštvo suradnji na knjigama, a otkad je potpuni slobodnjak, iako u stalnom radnom odnosu nikad nije ni bio, kaže da je otkrio novi i zanimljiviji svijet. “Ne postoji zona sigurnosti, to je svojevrstan ples po rubu. Zapravo je ta sloboda zanimljivija od tzv. sigurnosti: to su “poželjne poteškoće” koje čovjeka drže budnim, agilnim i kreativnim” – smije se Mario. Ipak priznaje da mu teško za rukom polaze sasvim komercijalni poslovi, narudžbe u kojima “ne vidi sebe”, pa ima sreću da ga na suradnje zovu zbog prepoznatljivog autorskog stila koji se, kako Željka kaže, raspoznaje “iz aviona”.

ZELEN
Photo © Mario Kučera

Knjiga je istinski umjetnička

Sve je umjetnost ako se pravilno i posvećeno radi, a kod Kučere nema ni najmanje sumnje. Ono što radi je art, bez obzira koliko se ta riječ danas profanirala. A i knjiga je, nema tome sumnje, umjetnička, premda inicijalno i primarno nije bila zamišljena kao takva, nego kao nešto što bi Željka i sama (i Mario) voljeli listati i željeli imati. Upotrebna, sa svrhom, a lijepa. I premda su se malo pribojavali da će knjiga tog naslova oko kojeg su dvojili i s toliko mnogo zelenih fotografija, možda na koncu biti “prezelena”, sada im se više tako ne čini. To je djelo koje ima glavu i rep, smisao i poruku, ljepotu i svrhu, pruža užitak čitanja i gledanja, pa čak i dodirivanja. Temom je na neki način hedonistička, jer ipak je riječ o hrani, a opet – sadržajem poziva na svojevrsnu divnu disciplinu. * Ovdje valja odati počasti i dizajnerima knjige iz studija Đumbir i med iza kojeg stoje Dino Đurina i Mila Batinica.

Knjiga je ovo koja može pomoći i kod zdravstvenih problema jer hrana, osobito biljna, je i lijek, ali autore užasava da se ljudi zdrave hrane sjete tek kad su bolesni. Kad pitate Željku postoji li neki kuhar ili kuharska tv-ličnost koja ju inspirira, odmahuje glavom i kaže da je životno iskustvo najbolja inspiracija, iako se divi nekim kuharima poput Gordona Ramsaya, Hestona Blumenthala ili Renea Redžepija. Voli ljude s jakim stavovima kakve i sama njeguje, a kroz “Zelen” pokušala je pokazati rezultate svog gotovo cjeloživotnog istraživanja sebe kroz hranu, uz hranu i s hranom. Umnogome je zaslužan i sin Pero.

Od kuhanja ne treba raditi nauku

“Dijete te osvijesti, fokus se promijeni, a život se naprosto mora reorganizirati, pa tako i kuhanje i hranjenje. Volim u vrt ići bosonoga, biti u doticaju s tlom. Nešto, pomalo, i sadim. Blitva, kelj i raštika su odlični za sadnju, a izvrsni za zeleni povrtni sok u koji se doda maslinovo ulje i voda. Da se ubije gorčina, na koju ljudi nisu navikli i prirodno od nje zaziru, dobro je dodati zaleđene banane. Obožavam koprivu i maslačak, poriluk, čimulice, mišanciju, blitvu, rikulu, brokulu, cvjetaču, domaći paradajz, a od voća divlje jagode. Nisam neki freak zdrave hrane, ali sasvim sigurno će nam svima biti bolje ako u prehranu uvedemo više povrća i hrane u svom osnovnom obliku” – kaže Željka koja je na sebi samoj isprobavala sve moguće vrste prehrane – od sirove hrane, preko vegetarijanstva do posta.

ZELEN
Photo © Mario Kučera

Danas je svejed, ali je u njezinim obrocima uvijek više povrća negoli mesa i ugljikohidrata. “Najvažnije mi je izbjegavanje rafinirane hrane, a povrće je ono što mi obrok čini zanimljivom i definira sezonu. Premda nisam prirodni hodač, sada kad živim uz šumu, otkrili su mi se novi svjetovi. Pisanje ove knjige nije bilo potaknuto silnom željom da nekoga educiram, nego potrebom da pronađem novi pristup hrani koji će mi biti zanimljiv  i zasićenošću restoranskom hranom i ponudom iz supermarketa. Od kuhanja ne treba raditi nauku, dio povrća može se jesti i sirov, dok zelen traži minimalnu termičku obradu”– kaže. Valja joj vjerovati. Jer, ona je žena koja tajnu zna. A tajna, je manje-više u tome da je manje zapravo mnogo više.

I to je – dolce vita.

Fotografije: Mario Kučera

Pročitajte još...

Dolce vita: Boškinac – oaza udobnosti i gostoljubivosti proslavila 20. rođendan!

Premda je otok Pag svojevrsna 'Mjesečeva površina', na kojoj vladaju sunce, kamen, sol, ima tamo i oaza punih zelenila, mirisa, okusa, udobnosti, gostoljubivosti, a to je upravo - Boškinac...

Dolce vita: Ana i Katarina Peršurić – sestre koje mijenjaju vinski svijet Istre

'Majka Indija, majka Istra', sve velike žene koje su obilježile Indiju i sve male istarske žene koje je i danas obilježavaju…Ta mi se paralela učinila baš zgodnom, a bez obzira koliko istine bilo u njoj, čini se da je sestre Ana i Katarina Peršurić potvrđuju

Dolce vita: Domaći mjehurići (ili što je to u ljudskom biću što ga vuče ka mjehuriću)

Da je pjenušac jedino piće nakon kojeg žena izgleda ljepše nego prije nego što ga je popila, tvrdila je njegova velika obožavateljica Madame De Pompadour. Priča se da se u raskalašenim zabavama pjenušac pio iz ženskih cipelica, a nema proslave, pa ni ove koja nam uskoro dolazi, novogodišnje, bez mjehurića u čaši

Dolce vita: I Kvarner ima konja za utrku kad je riječ o autohtonim sortama vina!

Vina Kvarnera sve su bolja i zanimljivija, ali - iako se o kvarnerskim autohtonim sortama sve više zna - one ipak još nisu dostigle svoj puni marketinški i prepoznatljivi potencijal...

Povezano

Dolce vita: Petra Jelenić: U proizvodnji svih stvari bitno je koliko si vješt majstor i koliko snage i volje imaš

Što više radiš, mijenjaš teme/radna mjesta/koncepte i učiš -to više znaš i možeš. O tebi ovisi koliko ti je dovoljno ili koliko možeš. Istina je i da u kuhinji brzo sagoriš. Dok tema koju si savladao teoretski, ne prođe kroz tvoje vlastite ruke/pećnicu/mikser - ne posjeduješ konkretno znanje, ističe poznata slastičarka

Dolce vita: Vinarija Barun je dokaz kako se iz ljubavi može stvoriti uspješan posao

Baruni žele da ih, bez obzira na izvrsni chardonnay Seigneur i prvoklasni crni pinot Marquis, prepoznaju ponajprije po pjenušcima. A ja ih prepoznajem po ljepoti, dobroti, veselju, hrani...

Dolce vita: Jure Andrijašević i Tomislav Tuđen znaju recept za autentična i jedinstvena iskustva

Na radionicama Croatia by the Glass naučit ćete nešto o vinskom bon-tonu te kulturi stola, sljubljivanju vina s hranom, da biste znalački upijali arome i okuse hrane i pića, a istovremeno uživali u pogledu na veličanstvenu prirodu i kultivirane krajolike

Dolce vita: Ivica Krizmanić Max: Za hotel Esplanade živim 24 sata dnevno

Ivica Max Krizmanić ove godine obilježava okruglih 30 godina rada u hotelu Esplanade i točno 10 godina na poziciji generalnog direktora, što ga čini jednim od najdugovječnijih direktora Esplanade

Ostavite komentar

Molimo upišite komentar
Molimo upišite vaše ime