Uz neke ljude odrastate, oni vas formiraju, njihovo ime postaje opća imenica u najpozitivnijem svom obliku a da oni toga nisu ni svjesni. Tomu je tako jer vam se putevi nisu ukrstili niti ste se ikada sreli, a znate, jako znate da ste bliski na određenoj razini.
Dobri duh televizijske drame
Kad odu, onako nepovratno, shvatite koliko su nas obogatili onim što su radili. Zatekla me tako vijest o odlasku Ive Štivičića, dobrog duha televizijske drame i urednika čijeg se imena sjećam dok sam na najdražem djedovu kauču gledao tog profinjenog gospodina kako objašnjava što ćemo gledati na ekranu i zašto je to važno.
Možda je baš u tom trenutku televizija kao medij dječaku s kauča počinjala biti strastveni dio života. Da je ostavio samo naslov “Kuda idu divlje svinje”, bilo bi dovoljno da svi skupa poželimo tragati za njima vječno pa možda čak i da ih u nekoj metamorfozi utjelovimo.
Mlada i šarmantna Tena Štivičić
Ne samo da pamtim gospodina Ivu s ekrana, nego se, svakako ne slučajno, dogodilo da je u drugu televizijsku emisiju koja mi je povjerena na Osječkoj televiziji došla mlada i šarmantna Tena Štivičić. Lomljiv od treme pred tim predivnim bićem, pred kamerom još uvijek neiskusan, dok pričamo o njezinoj drami “Fragile”, nisam imao hrabrosti reći koliko je otac bitan. Tada sam mislio samo o tome hoću li uspjeti postaviti sva željena pitanja. Danas je u glasnicama puno više iskustva, ali s tim, čini mi se, raste i poštovanje prema onima koji to zaslužuju.
Premijera drame ’64’ Tene Štivičić otvorila sezonu posvećenu ženama u HNK
Ovo je prigoda zahvaliti onima zbog kojih je televizija postala nezamjenjiv segment života – gospodinu Ivi jer me naučio voljeti ekran i našem Amadeusu medija, besmrtnom i punosnažnom Andriji Jarku zbog kojeg se kotač života okrenuo tako da tv medij promatram i s druge strane ekrana.
Jer od nečega se, na koncu, mora i umrijeti
Povjesničar filma Daniel Rafaelić povodom Štivičićeva odlaska rekao je da smo izgubili “ključ razumijevanja intelekta u književnosti”. I ne griješi pritom, Štivičić je imao ključ razumijevanja i za Krležu. A nitko ga nije interpretirao bolje od ekipe koju je skupio Antun Vrdoljak za potrebe ekranizacije kulta – “Gospode Glembayevih”. Žarko Potočnjak odigrao je tamo Pubu Fabriczija i vječno se utetovirao u naša srca. Umro je jučer, a ostao prisutan ponajprije kao Puba Fabriczy. Lik koji je u jezik uveo riječ ubogarka i izgovorio fiškalsko bešćutnu, a sjajnu repliku: ”Jer od nečega se, na koncu, mora i umrijeti”.
Da ne bi sve bilo tužno i lišeno nade u sadašnjost ovoga tjedna zaslužan je monsinjor Mate Uzinić, nadbiskup koadjutor riječki. Gostujući u Pressingu na N1 rekao je da se ne osjeća najliberalnijim biskupom kako ga vole zvati te da svaki dan živi slogan službe – od ljudi za ljude.
”Kršćanska Europa ugrožena je od kršćana koji se tako ne ponašaju.” Kad čujemo da je homoseksualni čin grijeh pomislit ćemo da je Uzinić baš kao i svi drugi svećenici, ali on ima dodatak – ”problem je koncentrirati se na grijeh, a zaboraviti osobu”. Ta rečenica je dokaz da dobri duh i dalje živi.