Obiteljsko gledanje televizije, barem u slučaju kojem svjedočim, izgubilo je malo na značaju u pandemijskom vremenu. Primat je preuzelo obiteljsko gledanje članova obitelji jednih u druge, pa se u televizor gleda kao u spas i oazu osame da se možete malo izdvojiti i biti sami sa sobom.
Dok na jednom televizoru ”jaše’ Ambasadorova kći – turska vedeta sapunice, na drugom smo uzjahali na valu Porodice – serije koja prati konačni pad Slobodana Miloševića i njegove obitelji.
Psihološka triler serija o zadnjim satima Slobodana Miloševića
Srbijanska produkcija serija već je dugi niz godina na jako visokoj razini, a ovaj uradak Bojana Vuletića pri samom je vrhu ljestvice kvalitete. To nije retrospektiva pada srbijanskog krvnika nego psihološka triler serija o zadnjim satima njegove slobode. Premda znamo kako će sve završiti, jer se mnogi od nas i sjećaju gdje su bili kad je akcija počela, napetost traje do zadnje minute jer očekujete i promatrate svaku reakciju svih aktera priče. U svega nekoliko minuta napeti pregovori o predaji čas su bliže, čas dalje od uspjeha.
Psihološki segment zaslužuje poseban naklon. Način na koji su autori serije ušli u psihološke profile Miloševića i supruge mu Mire Marković dosad je viđen samo u svjetskim produkcijama.
Nezahvalna uloga Miloševića povjerena je Borisu Isakoviću koji ga je utjelovio vjerojatno i uvjerljivije od onoga što je Milošević živio. S toliko jednostavnosti i životnosti udahnuti lik mogu samo velikani glumačkog zanata. Nakon što je odigrao zločinca Ratka Mladića u srebreničkoj priči Quo vadis, Aida i s ekipom s punim pravom čeka Oscara, Isaković je ponovno zablistao u još jednom zahtjevnom pothvatu. Nakon ovoga s punom odgovornošću tvrdim da je Isaković regionalni Hopkins, Gandolfini ili Brando. Jedini kojeg mogu zamisliti kao Lectera, Soprana ili Corleonea. Hrabar je potez utjeloviti lik koji je svima poznat i o kojem tajni nema, a prezentirati ga bez sekunde karikaturalnosti.
Niska sjajnih glumaca
U karikaturu nije otišla ni Mirjana Karanović koja nam stiže u ulozi Mire Marković koja sama po sebi ima karikaturalnih i psihološki graničnih elemenata. Oproštaj bračnog para prije samog odlaska u zatvor vrlo je emotivan, a njen poziv da počine zajedničko samoubojstvo kako bi izbjegli neumitnu zatvorsku sudbinu govori o strahu od budućnosti koji ju proždire.
U toj niski sjajnih glumaca treba izdvojiti Milana Marića koji igra Čedomira Jovanovića, glavnog pregovarača s Miloševićem i Uliksa Fehmijua koji je odigrao tadašnjeg srbijanskog premijera Zorana Đindića. Serija vrvi i bizarnim scenama u koje je uključena kći Marija Milošević, a fikcijska scena u kojoj tata kćeri pere kosu kao zadnji susret na slobodi sjajno se uklapa u mozaik u bizarne odnose moćne obitelji.
Paralelno s radnjom u Miloševićevu domu pratimo i zbivanja u televizijskoj redakciji u kojoj traje svađa oko toga kako pratiti ovaj slučaj. Glavni urednik televizije je sljedbenik velikog vođe, a na teren šalje mladu novinarku koju može kontrolirati u svakom trenutku. Sličnost sa stvarnošću, vjerujemo, nije slučajna. Kako je priča završila znamo, ali je toliko uvjerljiva da kad u kadru vidimo prvi zatvorski obrok uznika Miloševića – dva jaja, dvije šnite kruha, šalica čaja i marmelada na salveti – dođe vam žao, ne pojedinca, nego koncepta života koji je odabrao.
U očekivanju domaće serije Šutnja
Oduševljeni ovom serijom još nestrpljivije čekamo seriju Šutnja koja se počela snimati u Zagrebu i Osijeku. Snima se po krimi romanima novinara Drage Hedla, u režiji Dalibora Matanića.
Produkcijski sve potpisuje Drugi plan s partnerima, a znamo da je njima u prvom planu uvijek kvaliteta. Prvu sezonu, od ukupno tri, gledat ćemo na HRT-u od studenog ove godine. Priča oplitičaru ogrezlom u pedofiliju svojom napetošću i kvalitetom sigurno će nas sve skupa prikovati uz ekrane.
________________________________________________________________________
Saša Drinić je televizijski i radijski novinar koji kad ne radi sluša, gleda, zapaža, kritizira i hvali. Mixer će dio njegovih zapažanja oteti zaboravu kroz tjednu kolumnu posvećenu medijima.