“Ja nisam bio dobar, pa sam od kiselih krastavaca vodu dobio i koru od naranče“, stih star 21 godinu u Hrvatskoj nikad nije bio aktualniji. Bolesna braća i Tram 11, kad su stvarali Božićnu, nisu mogli ni slutiti koliko će se uklopiti u mozaik svakodnevice u Lijepoj i Jedinoj.
Sve kamere i svi mikrofoni ovog tjedna bili su na potresom ranjenoj Banovini koja i godinu dana od pobunjenih Richtera izgleda jednako netaknuto, jednako turobno, pusto, tužno i mračno. Od svakog stanovnika kontejnera u eteru doznajemo da se osjećaju baš kao da su po njihovoj sudbini Braća i Tramovci pisali pjesmu, a kad pred kameru stane bilo koji državni dužnosnik, svi zajedno imamo osjećaj da nam pod bor poklanjaju drugi stih iz iste pjesme – “neku glupu foru”.
Nismo čuli što smo trebali čuti
Sve što izgovaraju godinu dana nakon banijske apokalipse dok pored njih gledamo scene u kojima Ana Mlinarić u programu N1 televizije ima potres uživo i bori se s oblakom prašine, a Andrija Jarak hoda, priča, pita i tješi kao da ne postoji sutra – zvuči uvredljivo, neslušljivo, neempatično i pogubno prigodničarski. Nismo čuli što smo trebali čuti – “čini me nesretnim jer je sve sporo” i nakon toga one brojke koje još uvijek ne donose konkretne pomake, ali možda moraju za sada biti “zarobljene u birokraciji”. Bez tog uvoda brojke su ništa.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Iz tragedije nastaju najčvršća prijateljstva
365 dana nakon užasa isti medijski ljudi su na istim mjestima i mogu usporediti s onim što su gledali na dan potresa. Ništa se u kvalitativnom smislu pomaklo nije. Jedini pomak vrijedan pažnje onaj je Andrije Jarka s jedne televizije na drugu. I u programu RTL-a Amadeus medija sklada najbolje od ikoga ikad i donosi nam život u dom, uši i srce. Da iz tragedije nastaju najčvršća prijateljstva, dokaz su Petrinjke Ivana i Gabrijela koje je potres doživotno zbližio, jer je prva drugoj spasila život. Pred kamerama su ispričale što se dogodilo i događalo, pao je i zagrljaj, a mi znamo da svjedočimo prijateljstvu čvrstom kao stijena.
U Jarkovoj šetnji razrušenim gradom zaokružila se čitava godina – od potresa do životarenja u kontejnerima ili kako bi on rekao “kutiji od cipela”. Kraj prosinca, dojam je, dugo će biti razdoblje u kojem će se spominjati “12:19, 29.12.2020”. Nadamo se s vidljivim i opipljivim životnim pomacima nabolje.
Do tada vjerujem jedino da će Ana Mlinarić svakoga 29. zadnjeg u godini hrabro stati na isto mjesto i pričati što zna i vidi, a Andrija hodati, pričati pitati i tješiti kao da sutra ne postoji. I svi drugi kolege davati svoj doprinos. Jer novinarstvo vrijedi, pomiče, gradi i mijenja.
Naslovna fotografija @rtl.hr