“Oliver je večeras Velu Luku pretvorio u glavni grad Hrvatske”, rekao je Goran Karan. I bio potpuno u pravu. Četvrto izdanje koncerta Trag u beskraju na petu obljetnicu odlaska najvećeg i najomiljenijeg pjevača ovih prostora dokazao je i pokazao nekoliko stvari – da će Najveći živjeti zauvijek u srcima i glasnicama svih onih koji su bar jednom čuli jednu njegovu pjesmu, ali i da koliko god vremena da prođe otkako ga nema – sve je isto kao da je tu. Mnoštvo razdraganih ljudi okupila je pjesma u maloj Veloj Luci – divoti otoka Korčule. Nijedna kajdanka ne krije toliko znakova za ljubav, tugu, “vjenčanja i sprovode”, “jutro, podne večer”, crveno na semaforu, zeleno u životu, žuto u satu svakodnevice.
Sve je opjevao, u sve se uklesao, bio najdraži voajer naših života. I dok njegove hitove na luškoj rivi pjevaju brojni izvođači i najsrčaniji zbor na svijetu, a od svih karizmom i stavom izdvaja se Matija Cvek, skromni Najveći sigurno se smješka sa strateški pozicioniranog oblačića. Pogotovo u trenutku kad su na scenu izišli Novozelanđani i otpjevali “Ča je život vengo fantažija” i “Sjećanje na Velu Luku”.
Sve se zbiva zbog jednog čovjeka
Kao društvo koje je sklono kritizirati apsolutno sve i do sljedećeg ćemo Traga beskrajno naporno razmišljati treba li ovo ili ne. U tim trenucima treba se prisjetiti koliku erupciju emocija i dobre energije izaziva ova večer. Sve nam je to omogućio jedan čovjek. I sve se zbiva zbog jednog čovjeka. A bio je naš i na tu činjenicu realno i iskreno moramo biti ponosni i zahvalni kao na malo čemu u životu. I još jedan paradoks u cijeloj priči – obljetnicu odlaska na kraju večeri slavimo kao najraspjevaniji dan u godini. I kako kaže supruga Vesna – kad vidim svu ovu ljubav ni ne mogu biti tužna.
Damski dodir ovom koncertu dala je velika Meri Cetinić, a blago svoje ljudskosti i dobrote kao vezivno tkivo poklonio je svima Duško Ćurlić -jedan od najvećih i najkvalitetnijih imena medijske Hrvatske. Rang je to Amadeusa medija Andrije Jarka – samo ležernije radno okruženje. Sretne li zemlje u ljudstvu – Andrija, Duško, Oliver – kad bismo samo njihove tragove besmrtnosti slijedili sreću nam nitko nikad ne bi mogao oduzeti.