Prime time HTV-a predstavlja novi dramski serijal “Metropolitanci” u 14 nastavaka reklamiran kao kapitalni urbani must see na kojem se na papiru izredala prva liga domaće scenarističke (Dario Vince – Počivali u miru) i glumačke scene (Nataša Janjić, Dijana Vidušin, Ornela Vištica, Barbara Nola, Rene Bitorajac, Dejan Aćimović, Janko Popović Volarić, Dušan Bućan, Hrvoje Kečkeš, Goran Grgić i mnogi drugi), dok je režija povjerena komercijalno i reklamno marketinški iskoristivom Igoru Šeregiju (Zg 80). I otkriva puno ponavljanja problema od kojih pate često papirni favoriti i najavljivani kao proizvodi oko kojih će se mijenjati percepcija prosječnog gledatelja o hrvatskim dramskim autorima kao neduhovitom, sterilnom, stereotipnom okruženju za koje su vremena Golika, Hetricha, Smoje nedostižni peekovi i prošla svršena vremena. No, je li mjesta biti prestrogim prema “Metropolitancima”, sami ćete prosuditi samo ako nivelirate i stavite na vagu njihove dobre i lošije strane.
Dobre strane prve epizode
Velika očekivanja kao i kod Dickensa nose velike zamke za velika razočarenja. Nakon prve epizode mjesta razočarenjima (bar velikim) zasad nema, ali niti oduševljenjima.
Dobre strane prve epizode serijala:
- Prva liga sjajnih glumaca (Nataša Janjić, Dijana Vidušin, Ornela Vištica, Barbara Nola, Rene, Janko, Dušan, Kečo …) opet dobivaju stereotipne uloge koje im ne daju prostora pokazati raskoš svojih glumačkih mogućnosti.
- Dejo Aćimović i Pjer Meničanin su takve genijalne i zahvalne face i fizionomije da samo stoje u kadru sve su napravili. Čak i kad izgovaraju relativno beživotne i neprirodne replike iz njihovih usta zvuče uvjerljivo.
- Pop koji svira u rock bandu jer crkva vabi mlade – jedina zbilja dobra fora prve epizode.
- Epizodisti pred dućanom tipa Hana Hegedušić ili Petar Hegrešić, Medvešek Jr. jedini pričaju autentično i ne klimaju naglasak.
- Gulova komentatorska glazba.
Problemi prve epizode serijala:
- Nitko nikad tako ne govori u stvarnom životu. Dijalog. Glumac izgovori rečenicu. Drugi čeka i gleda ga u oči. Kad prvi završi rečenicu drugi pričeka sekundu pa onda on svoju repliku. I tak u loopu. Opet. To laici zovu hrvatska gluma. Kužeri to zovu umjetnost J.
- Dijalozi i scenarij u globalu koji bi bili funkcionalniji da su bili odbačeni i neizrečeni po davnoj i poznatoj preporuci kada se više izgovara tišinom nego neprekidnim brbljanjem bez puno razloga.
- Puno predvidljivih, očekivanih, nepotrebnih scena koje ne znače ništa za dramsku radnju niti govore o istoj – klinci i murija Isus scena, oni u zubarskoj čekaonici, u frizera, u birtiji.
- Galerije likova dovodi do prezasićenja praćenja tko bi trebao biti interesantan i nositelj radnje. Da ih se svih 170 treba isucati u prvih 45 minuta i ne treba, za to služe iskusni script doctori i dramaturzi za skrenut pažnju kako ovo ne funkcionira najbolje i čini prije zbrku nego dinamični efekt.
- Režija koja se svodi na mijenjanje dva i pol kuta kamere kod izbora plana i kontraplanova pri dijalozima likova kao najsvježija ideja i koja glumcima ne savjetuje da malo oprirodne dramske pauze te gard jedni prema drugima u dijaloškim scenama – pokazuje iste mane koje su bile vidljive u kontekstu redateljeva debitantskog igranog filma koji je umjesto prljave navijačke ulične realistično – komične drame izgledao glumački više kao sterilna reklama za kremu za njegu ruka i lica.
Ima još primjedbi oko razvoja radnje, izbora mjesta radnje, dinamiziranja dramaturgije same, ali ako pristanete da uvodu u likove i razvoj radnje traži neku “akademsku četvrt” prostora i žmirenja na propuste, neka im do treće, četvrte epizode kada bi stvari trebale postati jasnijima…iako takvo nešto nikad nećete reći za “True Detective”, “Dahmera” ili slične aktualne inozemne hit serije.
View this post on Instagram
Čije je to urbano?
U prime timeu HTV-a bi bilo zgodno za promjenu vidjeti nešto što neće “iskusnom” trećem dobu izgledati kao fora, nego bar probati kopirati nešto modernije i tuđe kad je već problem skucati neku stvarnu autohtonu autentiku i identitet. Ili takvo što ne postoji i bude pogubljeno u 21. stoljeću?
Kad se nešto što je tek korektno i gažerski stilska vježba odrađivanja honorara postavlja kao wow i standard i vrhunac TV produkcije za prime time programa, onda se često čude kako to nitko ne gleda TV i nema interesa za domaće dramske serijale, filmove i odnosni program. Jer ako je ovo najbolje koje RH dramska produkcija može ponuditi, možda nije loša ideja 99.-ti put pustiti reprize Gruntovčana, Velog i Malog mista, Kuda idu divlje svinje, Otpisanih, Kiklopa ili recentnijih Brešanovog Velikog Pericu ili Milićeve Nestale (prva sezona) ili Počivale u miru pa ih vrtjeti dok ne povuku i shvate nešto o autentičnim, realističnim ili bar duhovitim likovima i razvoju priče.
Urbano, urbano, samo urbano, ali prije svega čije je to urbano i koliko je uopće urbano?