Emma Stone je maestrana, znali ste to i prije, bit će podcrtano i nakon trijumfa filma “Poor Things” na establishment nagradama (Grammy, Oscar, you name it) za glumačku egzibiciju. Jednom kad se izlobira i otkrije smjer kojim gori sporogorući jednogodišnji štapin oduševljavanja nagradnim krugom, na isti način kako je lanjski trijumf genijalnog danijelskog “Everything Everywhere All At Once”, tako se vrlo često hollywoodskim krugovima kvalitete želi iskomunicirati kad netko impresionira. Slične će karakterne performanse na rubu karikirane groteske a opet istovremeno začudne ljudske intimne drame pokazivati Joaquin Phoenix u Jokeru.
Emma Stone je ovdje apsolutni sure shot, kao Bella Baxter kasnije post mortem identitetnim switchem Victoria Blessington, predstavnica glume na njenom izvoru – pretvaranju, karikiranju, groteskiranju, izvlačenju začudnih emocija iz onog što se prosječnom gledatelju čini nemogućim ili bar nedostižnim. Premda je stereotip kako je najteže kvalitetno ljubiti svakodnevne ničim osobito izdvojene osobe, još je veće umijeće uspjeti iz fiktivnih likova činiti da se doimaju istovremeno potrebito artificijelnim i stvarnosnim. A to je upravo što ionako kostimiranim dramam sklona Stoneova čini.
Europski art štih s komercijalnim potencijalom
Visoka frekvencija i paleta ekspresivnih sredstava, razumijevanje lika i glumačka inteligencija čini je zasluženo prvim imenom o kojem se u kontekstu ekranizacije govori i najviše priče, ističući ga na istom levelu s redateljskim maisterkraftom po scenariju australskog scenarista Tonya McNamare, a opet adaptiranom prema istoimenoj knjizi škotskog autora fikcije Alstairea Jamesa Graya. Osebujni grčki redatelj Jorgos Lanthimos uspio je priviknuti hollywoodski mainstream i dograbiti potencijalno komercijalni američanski snobizam. Naravno uz pomoć hrpetine produkcijsko piarovskih lobiranja, na sličan način kako to uspijeva došljacima i dojdekima. Poput lanjskog Rubena Oslunda ili prije Inarritua, Von Triera, Noea, sličnh offbeat autora koji su u jednom dijelu karijere uspjeli zaintrigirati filmski svijet podjednako adoptirajući kritiku i europejske ili latinoameričke art štihove s komercijalnim potencijalom.
Nakon jednako kostimiranog prednika “Favourite” također s Emmom Stone, a posije “Dogtootha”, “Lobstera” i “Killing Of The Sacred Deer” sve podjednako filmofilskim draguljima na linijama od crne komedije do apsurdističkih estetika i vizualno interesantnih prosedea, s “Poor Things” će nalaziti svoj trenutni klimaks. U vrijeme Barbenheimera i pljeska Scorseseovom epu, njegova se varijanta priče o frankensteinskoj nevjesti, točnije ženi vraćenoj iz svijeta mrtvih u svijet pseudo i drugačije živih, figurirati kao više nego interesantan odmak i drugačije crno bijelo klanjanje povijesnim fikcijama i izmišljotinama nego pseudodrame.
Uvjerljiv support casting
Patnička faca Marca Ruffala kao razvratnog odvjetnika i facijalni ekspresionizam crta i bora lica Willema Dafoea kao ekscentričnog “Bogolikog” operatera točnije kirurga, uz Remya Youssefa kao šlampavog studenta medicine podjednako su uvjerljivi support casting glavnoj zvijezdi priče. Obzirom na sjajan casting i jednako takav, potentan predložak, dalje je bilo na maštovitosti autora sklonog nadrealnim i maštovitim vizualnim egzibicijama na način motivski sličan dok estetski različit od ekstravagancija meksičkog prednika Guilerma Del Torroa čiji bi “Panov labirint” mogao uslovno funkcionirati kao priprema za Lanthimosove čudnosti i začudnosti.
A tu se pokazao jednako umješnim na način kako je, recimo, Lynch znao krasti pozornost svojim nadrealizmima. A širina njegova ekspresionizma je kroz mnoštvo alata profunkcionirala ovdje kao autorski potpis jednako kao što je funkala u njegovim ranijim djelima. Od crno bijelog do boje, kuteva snimanja, scenografije, različitih vrsta leća i kamera, rakursa snimanja, estetike kadra, ekspresionizam migrira u apsurdno i natrag. Kroz spomenute fantastične glumačke interpretacije, nasilne i sexualno zahtjevne scene, igranje filma na način kako su se oni poigrali čini “Poor Things” apsolutnim draguljem za ljubitelje čudnog, neobičnog i drugačijeg. A sve što odudara od stereotipa hollywoodizma 21. Stoljeća vrijedno je pažnje i pljeska.
10/10
Foto: PR