„Nije to ništa.“
„Prestani odmah plakati.“
„Zato što ja tako kažem.“
Većinu tih rečenica izgovaramo iz navike. Ponekad iz umora. Ponekad zato što smo ih i sami slušali. Možda ne zvuče grubo, ali znaju ostaviti trag. Djeca ih ne čuju samo kao rečenice, već kao poruke o sebi. Zato ne trebamo biti savršeni, samo malo pažljiviji. Jer ponekad je dovoljna mala promjena u tonu ili izboru riječi da poruka ostane ista, a osjećaj sasvim drugačiji. A upravo to razumijevanje čini razliku između riječi koje povređuju i riječi koje grade povezanost.
Primjeri iz života – i kako ih možemo reći drugačije
-
„Prestani plakati.“
Umjesto toga reci: „Vidim da ti je teško. Tu sam.“
Primjer: Dijete zaplače jer je igra završila prije nego što je htjelo. Umjesto da kažete „Prestani plakati”, spustite se na njegovu razinu i recite: „Znam da ti je žao. I meni bi bilo.“ Ponekad je dovoljan samo trenutak razumijevanja da se tuga smiri sama.
-
„Smiri se odmah.“
Probajte s: „Znam da si uznemiren. Udahnimo zajedno.“
Kada dijete viče jer ne želi ugasiti crtić, smirivanje ne dolazi iz naredbe, već iz regulacije. Disanje pomaže i vama i njima.
-
„Nije to ništa strašno.“
Puno bolje zvuči: „Znam da ti to sada jako teško pada.“
Dječje brige možda izgledaju male nama, ali njima su velike. I važne.
-
„Zato što ja tako kažem.“
Umjesto toga: „Evo zašto ti to sada govorim – da ti bude lakše.“
Autoritet bez objašnjenja zvuči hladno. Objašnjenje ne slabi vaš autoritet već jača povjerenje.
-
„Nemoj biti takav.“
Radije recite: „Kako misliš da se druga osoba sada osjeća?“
Umjesto osude, otvaramo prostor za empatiju. A ona se uči kroz svakodnevne situacije.
-
„Ti si preosjetljiv.“
Pokušajte s: „Znam da neke stvari snažno osjećaš.“
Osjetljivost nije slabost. To je dar ako ga okolina prepozna i prihvati.
-
„Ponašaj se kao veliki/velika.“
Zvučnije je: „Znam da pokušavaš i to je već jako puno.“
Djeca rastu kad znaju da ih vidimo, i u trenucima kada se ne ponašaju savršeno.
-
„Samo ignoriraj.“
Umjesto toga: „Ako ti nešto smeta, uvijek možeš reći ili otići.“
Djecu ne učimo šutnji, učimo ih kako da se zaštite bez agresije.
-
„Prestani se ponašati kao beba.“
Puno ljepše je: „Treba ti malo više pažnje danas, jel’ da?“
Ponekad je ponašanje signal, ne neposluh. Kad ga čujemo, ono prestaje.
-
„Sram te bilo.“
Bolje je reći: „Ajmo vidjeti što možemo sljedeći put napraviti drugačije.“
Sram zatvara. Razumijevanje otvara. A djeca uče najviše kad znaju da ih i dalje volimo.
Nećemo uvijek reći pravu stvar u pravom trenutku. Nekad ćemo pogriješiti, povisiti ton, reagirati prije nego što udahnemo. I to je ljudski. Djeci ne trebaju roditelji koji sve rade savršeno. Trebaju oni koji znaju stati, poslušati, priznati i pokušati ponovno.
Možda se neće sjećati svake riječi, ali će pamtiti kako su se uz nas osjećali. A upravo taj osjećaj postaje njihov unutarnji kompas, odnosno glas koji će ih pratiti dugo nakon što odrastu.
Naslovna fotografija: Pexel