Nedavno mi je na kavi prijateljica ispričala kako je gledala intervju s glumcem koji se pripremao za ulogu gluhonijeme osobe. Na njegovo iznenađenje, prilikom korištenja znakovnog jezika, svako malo je bio na rubu suza.
Njegov učitelj znakovnog jezika objasnio mu je da su gluhonijeme osobe, budući da prilikom komunikacije moraju koristiti svoje tijelo, u boljem kontaktu sa svojim emocijama nego osobe koje su u mogućnosti koristiti se glasom.
Povezivanje s tijelom i tjelesnim senzacijama kao načinu povratka sebi
Pričanje nam itekako može poslužiti kao bijeg; bijeg od emocija, bijeg od bliskosti, bijeg od stvarno relevantnih tema i pitanja koja bi, kada bismo načas zastali i zašutjeli, možda u nama otvorila put ka promjeni. A promjene su uvijek neizvjesnog ishoda i stoga zastrašujuće, pa ćemo često potrošiti više energije na potiskivanje emocija nego svjesno istraživanje njihovog značenja.
U geštalt psihoterapiji, koju je 50-ih godina 20. st. osnovao psihijatar Fritz Perls i njegova supruga, psihologinja Laura Perls, jedan od glavnih postulata jest upravo povezivanje s tijelom i tjelesnim senzacijama kao načinu povratka sebi, svojim emocijama i svojim stvarnim potrebama. Kao što je Freud rekao da su snovi kraljevski put u nesvjesno, možemo reći da su naše tjelesne senzacije kraljevski put u autentičnost.
Naime, svaka emocija koju osjećamo sačinjena je od niza tjelesnih senzacija. Jedino na temelju toga i možemo raspoznati je li neki osjećaj ljutnja, tuga, strah ili sreća. Kada smo tužni, osjećamo pritisak u prsima i manjak energije u nogama i rukama; kada smo ljuti, srce nam brzo kuca, imamo navalu energije, vrući smo u obrazima; kada nas je strah, srce nam također brzo kuca ali većina senzacija je koncentrirana u gornjem dijelu tijela i imamo poriv da pobjegnemo, dok kod sreće imamo osjećaj širenja i topline u prsima.
Kontakt s emocijama pomaže nam da vodimo ispunjen i smislen život!
Ako nismo sigurni što osjećamo, naše tijelo je najpouzdaniji vodič. Potrebno nam je samo strpljenje, znatiželja… i hrabrost da prihvatimo sve što osjećamo. Jer emocije ne možemo birati. One su jednostavno tu, ugodne ili neugodne, željne ili neželjene. Na nama je hoćemo li ih koristiti tako da nam služe i budu putokaz ka smislenom životu ili ćemo ih potiskivati i izgubiti kontakt sa samima sobom, pa onda i sa osjećajem osobne svrhe i smisla.
Naime, zbog čega nam jedino kontakt s emocijama omogućuje da budemo autentični i da vodimo ispunjen i smislen život? Jer nam emocije govore što nam je u danom trenutku potrebno. Ako osjećamo ljutnju, to znači da nam je netko prešao granicu i da se trebamo zauzeti za sebe. Ako smo tužni, to znači da smo nešto ili nekoga izgubili (odnos općenito ili odnos kakav je nekad bio, ideale ili vjeru u dobronamjernost ljudi, neki predmet uz kojeg vežemo puno lijepih uspomena…) i to znači da je vrijeme da tugujemo – u samoći ili uz podršku drugih, ovisno što nam bolje odgovara. Ako osjećamo strah, to može značiti ili da je pred nama realna opasnost i da se trebamo pobrinuti da poduzmemo preventivne korake kako ne bismo nastradali, ili se radi o strahu koji je internaliziran, naučen i koji nas koči da napredujemo, pa ga u tom treba svladati. Sreća nas pak poziva da je s drugima dijelimo, jer za razliku od neugodnih emocija, koje se dijeljenjem s drugima prepolovljuju, sreća se dijeljenjem udvostručuje.
Jednostavna tehnika povezivanja sa svojim emocijama
Evo jednostavne tehnike koja vam može pomoći da dođete u kontakt sa svojim emocijama:
Sjednite na neko udobno mjesto, tako da vam stopala dodiruju pod. Naslonite se. Dišite duboko i polako, tako da vam se pri udahu trbuh podiže, a pri izdahu spušta. Provedite neko vrijeme tako, opažajući osjete u tijelu od glave do pete. Zapitajte se što osjećate. Idite po redu, provjeravajte jednu po jednu emociju. Zapitajte se:
- Osjećam li tugu?
- Osjećam li strah?
- Osjećam li gađenje?
- Osjećam li ljutnju?
- Osjećam li sreću?
- Osjećam li uzbuđenje?
Možda će prva emocija koju osjetite biti anksioznost. Nemojte tu stati. Anksioznost je posljedica potiskivanja temeljnih emocija. Za razliku od anksioznosti, temeljne emocije poput tuge, ljutnje, straha, gađenja i sreće daju nam energiju za aktivaciju, za djelovanje u skladu s našim temeljnim potrebama, dok nas anksioznost blokira. Ostanete li dovoljno dugo sa svojom anksioznošću, nakon nekog vremena će nestati, podignut će se poput zastora od magle i otkriti nam emocije koje smo skrivali od sebe i koje nam je bilo teško osjetiti.
I tek tada počinje pravo putovanje!
________________________________________________________________________
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.