“Pogledaj ju, ali pogledaj je od naprijed, na ovu se više nikome ne može ni dignuti!”, glasio je degutantan komentar koji je doživjela Marija Trcol, kada je skupina starijih muškaraca odlučila glasno komentirati njezin izgled i tetovaže na nogama.
Ona je samo jedna od mnogih žena i djevojaka iz cijele Hrvatske i regije koje praktički svakodnevno trpe neugodne komentare u javnom prostoru, na ulici, radnom mjestu, u javnom gradskom prijevozu… S neugodnim komentarima, uletima, šlatanjima i verbalnim maltretiranjem mnoge žene suočavaju se još od adolescencije. Ali nakon Marijinog slučaja, njoj i njenim kolegicama je pukao film i odlučile su pokrenuti akciju. Marinella Matejčić i Marija Trcol, obje iz Udruge za ljudska prava i građansku participaciju PaRiter pokrenule su kampanju na twitteru gdje o svemu pišu pod hashtagom #ženeujavnomprostoru.
Jesmo li uronjeni u kulturu nasilja?
“#Ženeujavnomprostoru jeste reakcija na invazivno i degutantno prozivanje prijateljice i kolegice Marije. S obzirom na to da radimo u Udruzi PaRiter u Rijeci ženska prava su nam u fokusu djelovanja, pa sam smatrala kako je vrlo bitno skrenuti pažnju javnosti na ovaj problem, koji je, kako se pokazalo, jezivo raširen i normaliziran. Podijelila sam vlastita iskustva bivanja ženom u javnom prostoru, gdje su mi nepoznati muškarci, nimalo pozvani, komentirali izgled i govorili što bi mi sve radili. Sama činjenica da žene tijekom prepričavanja neugodnih susreta s muškarcima navode detalje kao što su njihova odjeća, ponašanje i njegove godine te da je normalizirano na taj način opisivati nasilje u javnom prostoru kako bi ‘sebe opravdale’, govori u prilog tome da smo inherentno uronjeni u kulturu nasilja. Nije važno što žene nose, koliko godina one imaju, nije važno je li noć ili dan i je li žena pod utjecajem alkohola ili ne, osoba s invaliditetom ili ne, nasilje se događa kontinuirano i bez adekvatnih sankcija. Kao društvo smo prihvatili da je žensko tijelo u prostoru javno vlasništvo koje se smije dirati, vući, gurati i vrijeđati. Zato je važno javno progovarati o iskustvima nasilja i otvoriti dijalog o tretiranju žena u hrvatskom društvu – pobunimo se, zauzmimo prostor koji nam pripada, kako u javnoj, tako i privatnoj sferi!”, priča Marinella i nastavlja:
“Kako sam i sama imala slična iskustva kao i Marija, a znam da takva iskustva imaju i mnoge druge žene, pokušale smo aktivirati twitter zajednicu da ta ista iskustva dijele i da se koristi #ženeujavnomprostoru kako bi skrenule pozornost na ovaj problem, što smo i uspjele. Prilikom čitanja tih tvitova osjećamo gađenje, strah i bijes. Neke žene se javljaju kako im je izuzetno trigerirajuće sve to čitati radi trauma koje nose sa sobom, a uzrokovane su napasnim muškarcima koji nisu odgovarali za svoj čin, iz čega proizlazi da se hitno treba implementirati Istambulska konvencija kako bi se nasilje propisno kažnjavalo i time prevenirao recidiv. Trenutne prakse iz pravosuđa više opominju nasilnike nego ih propisno kažnjavaju, ako uopće dođe do te situacije, jer se često radi o “nevidljivom” nasilju, odnosno nasilju koje se ne prepoznaje kao nasilje, čak i od samih žena koje su ga doživjele, već one to spoznaju u zrelim godinama. Stoga, treba educirati i aktivno raditi na izmjeni nasilničke kulture u kojoj živimo. Hrvatska nije sigurna zemlja za žene, i koliko god se pojedinci voljeli baviti usporedbama života u Hrvatskoj i zemljama u kojima žene budu kamenovane ako se upuste u seksualne odnose prije braka, nikako nije normalno težiti minimalnoj sigurnosti: tražimo potpunu sigurnost i pravo na tjelesnu autonomiju. Trudimo se biti bolji, ne uživati uronjeni u ideale pravne države koja to nije”, ističe naša sugovornica.
U škole uvesti znanstveno utemeljenu seksualnu edukaciju
Smatra i kako nasilje u javnom prostoru ne doživljavaju samo mlade djevojke ili žene, već i djevojčice, što znači da odgajamo dječake u patrijarhalnoj kulturi gdje su žene drugotne, gdje se s njima može raditi što se želi bez odgovornosti.
“Kako bi se to promijenilo smatramo da je nužno u školski kurikulum uvesti znanstveno utemeljenu seksualnu edukaciju, koja uči o odgovornom seksualnom ponašanju i partnerskim odnosima, poštovanju i rodnoj ravnopravnosti. Jedino ćemo tako početi odgajati dječake da shvate da su djevojčice inherentno ravnopravne njima, da imaju pravo na autonomiju odlučivanja nad vlastitim tijelom, da zaslužuju slobodu kretanja i život bez straha”, rekla je Marinella.
Iskreno nam priznaje kako se cijeli svoj život, od najranije dobi panično boji muškaraca ako je sama na cesti. Taj strah proizašao je iz njihovog ponašanja prema njom. Prvo takvo iskustvo kojeg se sjeća doživjela je s 5-6 godina i kasnije se samo nastavilo. Strah je bio starijih dječaka, vršnjaka, a sada i od mlađih muškaraca i dječaka u javnim prostorima.
“Pričajući sa ženama koje me okružuju shvatila sam koliko nije normalno bojati se i kroz život ići stalno razmišljajući o tome kako se obraniti i koga zvati kad sam sama na cesti. Lažni pozivi partnerima, mahanja prema praznim prozorima i davanje lažnih adresa taksistima u vrijeme izlazaka postaju naša svakodnevica. Nekad se poželiš fizički obračunati s nasilnicima, ali onda te preplavi onaj osjećaj straha i bespomoćnosti jer su najčešće fizički jači i sukob bi mogao brzo eskalirati”, priča Marija Trcol koja se nada da će sva ova iskustva koja su podijelile sjajne i snažne žene osvijestiti ljude i prenijeti poruku da moramo i možemo mijenjati budućnost isključivo putem edukacije i sustavnog rada.
Treba reagirati i prijaviti nasilje nad ženama
“Važno je razumjeti da su diskriminacija žena i nasilje povezani, a svrha im je da žene zastrašuju i drže ih u podređenom položaju. Radi se o sistemskom problemu. Kada okolina ne reagira na šlatanje ili dobacivanje, šalje djevojčicama poruku da one nisu važne, da njihovi osjećaji, ono što one žele nije važno, to utječe na sva područja njihovog života, šalje im poruku da su manje vrijedne i da je ono što žele manje važno. Djevojčice i dječaci uče što znači biti žena u ovom društvu gledajući kako se društvo ponaša prema ženama, ako gledaju objektiviziranje ili nasilje djevojčice i dječaci uče da je to prihvatljivo. Zato je važno da radimo na prevenciji nasilja kroz zdravstveno utemeljenu seksualnu edukaciju koja uči o odgovornom seksualnom ponašanju i partnerskim odnosima, poštovanju i rodnoj ravnopravnosti i isto tako adekvatno reagiramo i prijavljujemo nasilje nad ženama koja se događa u našoj okolini”, smatra njihova kolegica Paula Zore.
Žene su i dalje, u velikoj većini, žrtve nasilja u obitelji!
Prema izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova za 2019. godinu, po osnovi diskriminacije pritužbe se i dalje u pretežnom broju odnose na spolnu diskriminaciju (85,8%) i u najvećem broju se radi o kršenjima prava žena (73,4%).
“Statistika ukazuje da smo niz godina suočeni s najvećim brojem pritužbi žena na diskriminatorno postupanje u svim segmentima društva, što čini konstantu od oko dvije trećine svih pritužbi. Zbog navedenog, rukovodimo se najčešće rješavanjem problema i prepreka s kojima su suočene žene danas u društvu i zapravo predstavljaju društvenu skupinu koja je suočena s diskriminacijom temeljem spola, trudnoće i materinstva te bračnog i obiteljskog statusa u društvenoj, javnoj i privatnoj sferi”, navodi se u izvještaju Pravobraniteljice za ravnopravnost spolova.
Kao i u prethodnim izvještajnim razdobljima, a prema procjeni Pravobraniteljice na temelju iskustva rada na pritužbama građana/ki, briga o egzistenciji, odnosno gubitku posla u slučaju prijave, strah od društvene i poslovne stigme, nepovjerenje u rad institucija, dugotrajnost sudskog postupka (postupak se ne pokreće po službenoj dužnosti, već po prijedlogu žrtve) te nelagoda žrtve da svjedoči o načinu i prigodama spolnog uznemiravanja, predstavljaju razloge neprijavljivanja uznemiravanja i spolnog uznemiravanja, odnosno odustanka od postupanja nakon podnošenja prijave.
Zabilježeni trend u 2019., jest da su uz rast broja pritužbi, istodobno rasle i brojke anonimnih ili posredničkih pritužbi. Vezano za slučajeve obiteljskog nasilja, žene su i dalje, u velikoj većini, žrtve nasilja u obitelji.
