Hoda lijepa mlada žena ulicom, primijete je tri vrapca i zaljube se u nju. Cvrkuću, kriče, grla skoro pogubili. Priključi im se jedan golub, pa onda i galeb. Riječki. Svih prva petorka pomahnitali od strasti, podizala im se muškost ispod perja. Jedna od ptica bila je i lezba. Ne mogu nego u napad. Kako su nejaki i slabi u pristupima, a nisu razumjeli poslovne formule Andrewa Tatea ni vortex jednadžbe Ane Bučević niti postoje na TikToku i You Tubeu tutoriali kako uspješno uletavati lijepoj mladoj ženi, ovi su bremenski svirači shvatili da uletavati doslovno znači zalijetati se lijepoj mladoj ženi u grudi i stražnjicu, pipkati je po stidnom izobličju, riječju ljudi, tih dosadnih stvorenja, silovati.
Lijepa mlada žena kad je shvatila napad pomahnitale peradi, pomislila je isprva da netko snima remake Hitchcockova klasika “Ptice” te bi ona trebala biti Tippi Hedren, ali nisu je obavijestili. Kad se osvrnula i shvatila da nema filmske ekipe i kamera okolo osvijestila je napad, silovanje. Ružno.
Jednostavno nije duhovito
Cijelu scenu iz parka pored drveta debele kore, rukom zavučenom u šlic, promatra starac. Stoji starac sa strane i kaže nije svako silovanje silovanje, hehehuhu. I publika se grohotom nasmijaše. Vi, naravno, ne.
Tako otprilike izgleda parafrazirani pokušaj “duhovitosti” jednog od riječko zagrebačkih stand upera iz Lajnap kolektiva, ime mu kao ni program, a ni djelo, apsolutno nije bitno za ovu priču jer naprosto nije duhovit i esencijalno promašuje ceo fudbal pri pokušajima afirmiranja na terenu stand up komedije. Ne bilo kakve. Kvalitetne. Ali je bitno da se pokušao zajebavati i biti zajebanim na temu silovanja, što je dio medija pokušao pretvoriti u skandal zgražajući se nad izborom teme i kako se samo drznik usudio. U potpunosti fulajući metu.
Stand up kao forma javnog nastupa ima svoje zakonitosti. Nije najlakše na svijetu zaći pred publiku pripremljen na “studio smijeha” pobacati tridesetak komičnih epizoda, zaraditi osmijeh, grohot i pljesak. Najboljima ide. Ostali se šlepaju, prevađaju tuđe fore i švercaju. Još od vremena SNL (Saturday Night Live) kao američke late night show TV izmišljotine prošlog stoljeća, humoristi su i vic maheri garnirani te preko te emisije inaugurirali novu formu javnih nastupa koju će naravno u potrazi za afirmacijom copypasteati na raznim stranama svijeta. Prilagodbe nose svoje rizike, a to je da se ne računa na kulturološke osobitosti terena na kojem se ljudi nalaze i zanemaruju posebnosti koje vrijede kako za ekonomiju, tako i kulturu i humor. Pa nešto što je smiješno prosječnom mekdrek Ameru s bejzbol šiltericom i 6 limenki pive neće biti duhovitom brđanu Balkancu čija masna brada svjetluca od bureka i brlje, a zaustavlja se na vicevima o Muji i Hasi. O ukusima se uvijek i nužno raspravlja. 😉
Nije svaki stih umjetnost
Voljeli su pisati o tome kao vrsti umjetnosti. Razbacuje se terminologijom umjetnosti u zadnje vrijeme posvud, a bez puno pravih razloga. Nije svaki stih umjetnost, valja imati neke kriterije i kategorizacije maljčika dok dobace do mogućnosti sisanja termina umjetnosti. Tako i u stand upu.
Nasmijati ljude u ova grda vremena je skoro pa znanost, stari zanat, obrt, štono bi Arsen rekao. I to treba cijeniti. Ali kao i u svakom afirmativnom pokušaju puno je gomolja prije nego se zagrize ukusni plod. Puno je wannabe stand upera u ideji i nastojanjima, za razliku od iskonski smiješnih originala.
Ima nešto do talenta svakako i puno se toga dadne naučiti, ali duhovitost najčešće ovisi o inteligenciji i spremnosti biti malo širim od skrolanja i ćopavanja Tik Tok i YouTube tuđih fora.
Anemično i bezveze
Ovaj stand up lik kojeg mediji sad napadaju zbog “šala” o silovanju ima daleko veći problem od izbora “kontroverzne” i “politički nekorektne” i neprimjerene teme u tome što uopće nije smiješan. Nije čak problem toliko o čemu priča, već to što priča je toliko neduhovito da ne bi ni došli do levela stavljat lokot na osmijeh. Imao sam nepriliku pogledati jedan nastup uživo u sklopu Lajnap kolektiva i od četiri humorna jahača apokalipse, ostala trojica izvlače više ili manje uspješne momente duhovitog, dočim ovaj ima “slon u staklarni” mood. Bože mili, koje zijevanje i drukni me pod rebra kad dođe smiješni dio. S obzirom na AndrewTateomaniju čak mu ni taj dio ne bi puno škodio za publiku s godinom proizvodnje od 2000. naovamo, ali je lik tako anemičan i bezvezan što se humora tiče, optimist lišen ikakve prepoznatljivosti i osobnosti.
Jedan od onih u razredu koji idu na živce ljudima po defaultu jer stalno viri iz zadnjih klupa i zvjerka gdje sabrati neku korist od talentiranijih od njega. Pa se prišklopči onima za koje misle da su najhit. Pa im visi i postane važan. Amputirano karizme i šarma jednako kako su Milanović i Plenković skupa simpatije i taktike. Skupina pokušaja.
Ali kao huhu haha pala je kruška i dokotrljala se do lijepe mlade žene u minici i štiklama koja je šutnula vrapčića ne bi li saznali kako se ne smije zajebavat o mrtvima, gayevima, debelima, silovanima, vjeri, malom kurcu, velikim guzicama, pedofiliji, djeci s posebnim potrebama, starima, mladima, samo o Muji i Hasi i plavušama i škrtima i Chucku Norrisu, to je hu hu ha ha smiješno. Ili vicevima o debelima koje pričaju debeli. Jebi ga onda ključ u bravu, đaba ste krečili. Ubit South Park, Monty Pythone, Impractical Jokerse etc etc etc rodonačelnike rubnog i kontroverznog humora. Apsolutno kontra svakog zaključavanja brava na ideju smiješnog jer anarhična ideja zajebancije bez zabrana ostavlja široki prostor za rasprave o liberalizaciji društva. Jer zašto biste pristali na političku korektnost i pokušaje ušutkavanja kad se možete ne nasmijati. Dovoljno je.
Ambiciozni Hrvati s mic drop željama
Svete indijske krave u Hrvatistanu mogu izranjati iz raznih područja tabuiziranog. File under: nije primjereno. U državi izrasloj na kriminalu, mitologiji i podjarmljivanju netko će vam govoriti i nonkati prstom što to nije primjereno. Come on 😉. Stavljanje lokota na humor u prijevodu ne znači ništa drugo nego cenzuru, cancel culturu i ostale novom dobu drage igračke i načine obračunavanja s neistomišljenicima. Povijest prošlog stoljeća prilično je jasno stavljala takve u ladice i kategorizacije. Imale su crne stilizirane brčiće. Kod humora, the blacker the better, uvijek je izbor ne nasmijati se. Ujedno i prilično zajebana osuda samom “vicmaheru” iliti standuperu koji shvati da nakon njegove fore jedino što ostaje je pogled na satove, meškoljenje u publici i čekanje da mu termin istekne.
Pop Cooltura: Cancel culture tj. o ukusima i mišljenjima se mora raspravljati
Ono što nije smiješno je kad neki ambiciozni Hrvati s mic drop željama gledaju roastanje Amera i u vrijeđanju pokušaju prevesti “nauk” na ovaj teren. Samo pritom isključe onaj cerebralni dio razumijevanja srži i suštine dobrih pravila zanata. Ako su uopće toliko kritični da mogu. A često nisu.
Provjerite Whitney Cummings recimo, poštujte originale, zanemarite blijede kopije. Stand up nije znanost ni umjetnost samo je prečac do feelgooda ljudi u zeznuta vremena. Taj dio treba poštivati. Ali je i pokušaj preprodavača magle da se emancipiraju na krivom terenu. Zabraniti ih nije način, ne nasmijati se apsolutno jest. Daleko snažnijeg učinka od zabrana. Ako je bar zrno svjesnosti, tu večer će “humoristi” morat pred ogledalo.
Hoda lijepa mlada žena ulicom…ostatak znate 😉
Tamo će šale o silovanju dobiti sasvim neočekivani smiješni plot twist.