U proteklih godinu dana svega onog najgoreg proisteklog kao posljedica pandemije, kultura otkazivanja (cancel culture) za sada bi mogla pokazati kao vodeća pojava u kategoriji „žrtvenih janjaca“. Pisci, novinari, poznate osobe i filmske zvijezde suočili su se s javnim sramoćenjem zbog prastarih ili loših tweetova, komentara izvan konteksta i pogrešno protumačenih poteza, a mnogi od tih slučajeva rezultirali su verbalnom paljbom i trolanjem.
U najnovijem primjeru, internetska „policija“ prijavila je Ellie Kemper, zvijezde showa “Neraskidiva Kimmy Schmidt” i „U uredu“, koju su zlobno prozvali jer je sa 19 godina okrunjena za kraljicu ljepote na događaju lokalne organizacije rasističkog povijesnog podrijetla. Kemper se obilno ispričala – čak i nakon što je otkriveno da se organizacija reformirala godinu dana prije njezina rođenja.
‘Kultura otkazivanja’ kao ‘efekt brze hrane’
Otkud sva ta zloba? Zašto smo toliko željni vidjeti poznate i nepoznate osobe izbačene iz javne sfere, čak i kad su njihovi navodni zločini zanemarivi ili ih uopće nema? Iako „otkazivanja“ često uključuju optužbe za rasizam, vjerujem da je „kultura otkazivanja“ puno više psihološka i duhovna nego što je riječ o rasi, politici ili skandalu sa slavnim osobama.
Tražimo trenutačno zadovoljstvo od našeg poziva na odgovornost, kao što tražimo tekstualni odgovor od nekoga nakon što naša poruka ostane na “pročitano”
Dijelovi raznih naroda, rasa, religija ili manjina koje nose ranu ili traumu traže satisfakciju. Dio nas koji budu povrijeđeni kad nas netko iznervira na cesti dok putujemo na posao ili kada kupac u redu ispred nas povisi glas. Naše rane rastu u nama, publici, ili akterima. I čekaju. Iz toga proizlazi „kultura otkazivanja“: neriješene rane, neriješena bol. I želja da se za nekoga vidi pravda, koja brzo postaje bilo tko.
Osobno, vjerujem da je „kultura otkazivanja“ zapravo ono što bi definirao kao “efekt brze hrane”. Riječ je o trenutnom rješavanju dugotrajnih osobnih pritužbi djelovanjem ili reakcijom na kontroverzna pitanja na društvenim mrežama. Tražimo trenutno zadovoljstvo od našeg poziva na odgovornost, kao što tražimo tekstualni odgovor od nekoga nakon što naša poruka ostane na “pročitano”.
Netko će platiti za ono što je učinio
Pojednostavljeno, koristimo društvene mreže da bismo postigli neki osjećaj odmazde. Kažemo si: “Jednom sam ranjen i za razliku od prošloga puta, netko će danas napokon biti uhvaćen. Netko će platiti za ono što je učinio” – i to je po meni osobno, skrivena istina.
Naravno, ovo uistinu ne liječi naše rane. Čak i nakon što se trenutna pravda postigne i dođe do osude nepoznate nam osobe, praznina u nama ostaje jer ta reakcija na skandal nije istinsko frustracija koje nosimo u sebi i koje zapravo želimo – za sebe. Tako rana se nastavlja bubriti i naš apetit za pravdom postaje još jači. Ponovno čekamo, da na društvenim mrežama izbije još jedan skandal, pa možemo ponovno pokušati ispraviti nepravdu ili uravnotežiti vagu pravde u našem životu.
I kao što trauma postoji u sadašnjosti i nadilazi vremensku liniju našeg svakodnevnog života, tako i otkazuje kulturu. Komentar od prije nekoliko desetljeća, izbor ljepote iz 1999. godine, kostim iz adolescencije od prije četrdeset godina – poput traume iz djetinjstva, oni postoje ovdje i sada za internetsku ekipu koja pokušava riješiti vlastitu patnju kroz osuđivanja drugih.
Ovo nije poziv na slijepo opraštanje, već molba da se vratimo vlastitoj dobre savjesti, koliko god da je imamo. Jer, ne možete dobiti pravdu za vlastitu patnju zahtijevajući je od neznanca
Neodgovorna demonizacija ciljane osobe
Naravno, vrlo malo ih vidi na ovaj način. Lijeva politička nomenklatura poriče postojanje bilo čega što se naziva “kultura otkazivanja”. Oni to nazivaju “odgovornošću”. Za ljude s desnog političkog spektra, „kultura otkazivanja“ odnosi se na brzopletu i nepromišljenu osudu ili neodgovornu demonizaciju ciljane osobe. A za ljude u sredini sve je to vrlo zbunjujuće.
Kultura otkazivanja je iluzija pravde. To je naša prolazna reakcija na vlastito trpljenje nepravde koju plaća netko treći. Moramo provesti više vremena u razumijevanju vlastitih rana i tuđih pogrešaka, prije nego što krenemo upirati prstom. Ovo nije poziv na slijepo opraštanje, već molba da se vratimo vlastitoj dobroj savjesti, koliko god da je imamo. Jer, ne možete dobiti pravdu za vlastitu patnju zahtijevajući je od neznanca. Kad bismo svi to priznali – da je naša patnja stvarna, da zaslužujemo naknadu i da otkazivanje nekoga drugog nije način – naše bi društvo bilo puno zdravije.