Praznici su dugo trajali. Otkad su stupili na političku scenu kao novi, drugačiji, svježi mladi ljudi, ekipu koja sama sebe hrabri s Možemo! bez da se pita – znamo li? – mnogi birači gledaju kao učenike čije propuste valja promatrati kao nenamjerne pogreške neaklimatiziranih učenika s drugog kontinenta kojima ni jezična barijera ne ide na ruku.
Tjedan koji traje možda je tjedan grubog otrežnjenja za sve žmireće jer su dobili ono čega su se najviše bojali – neuspjelu reformu odnosa s otpadom i prvog čovjeka grada koji jednostavno ne zna upotrebljavati na izborima dobivenu polugu. U tom neznanju najgrublje je udario na ego birača i utjelovio onog čije se ime ne spominje. Osim ega elektorata, Tomislav Tomašević odjenuvši odijelo djelatnika Čistoće i krenuvši spoznavati “s kakvim se teškoćama oni susreću na terenu”, demontirao je svoje političko postojanje. On u politici postoji zato što je drugačiji i jer nikad neće biti isti kao prethodnik. Do prvog većeg događanja naroda. Četiri dana nerada djelatnika Čistoće u Zagrebu bila su dovoljna da sapunica pukne i sve padne u vodu.
Usred smeća u zelenom odijelu
Greška broj jedan bila je za prvog čovjeka Čistoće izabrati Davora Vića, nepoznatog Osječanina koji ni u vlastitom gradu nije uspio izgraditi imidž znalca o zelenom. Premda je radio na istom poslu u Osijeku sve o tom poslu znao je bliski mu suradnik. Greška broj dva bila je dopustiti nekome da potpiše otkaz trima djelatnicima koji je rasplamsao ostale i izrodio 11 zahtjeva za mirniju i čistiju budućnost. Greška bez broja bit će ostaviti Davora Vića na čelu Čistoće. A epohalna greška svakako je pokušavati spasiti mandat načinom funkcioniranja protiv kojeg se boriš cijeli život.
Milan Bandić je habitusno čovjek iz naroda kojem ni lopata ni crijevo za pranje, ni bager ni snijeg nisu strani. Tomislav Tomašević usred smeća u zelenom odijelu djeluje tužno i neshvaćeno kao antijunak neke lektirne dosade zbog koje će generacije zamrziti čitanje. Ili kao osmogodišnjak koji nedjeljom kod bake mora jesti domaću juhicu od koke s masnoćom na vrhu, pa i kad puno kasnije vidi krem juhicu od buče ili gljiva, osjeti prokletu domaću koku.
Zagreb će možda biti čišći, djelatnici će nadamo se izboriti traženo, ali svi skupa zaslužuju puno bolje od ove igre koja je na snazi. Naučili smo da nije problem moći, glavobolja nastaje kad na red dođe – znati. A glumiti ono što nisi je – najgori odabir. Nego, kad će Urlaub?