Iskustvo pandemije vjerojatno na koncu neće iznjedriti pozitivne učinke kojima se nadaju epidemiolozi, vlasnici poduzeća, i svi koji zagovaraju rad i školu od kuće.
Naime, djeca na ovaj način ne mogu dobiti točan, ali ni uzbudljiv pogled na to što njihove mame i tate rade na poslu. Roditelji koji su sposobni raditi na daljinu obično rade u uredu, i njihov se rad uglavnom svodi na misaone poslove. A u tome djeca ne vide nikakvu zabavu, posebno ako su roditelji nervozni jer od djece ne mogu normalno ni raditi.
Rast zanemarivanja otkad su roditelji započeli rad od kuće
Mnogi roditelji koji pokušavaju raditi od kuće manje komuniciraju sa svojom djecom, a ne više, kako bi neki mogli predvidjeti. “U profesijama u kojima roditelji najviše ostaju kod kuće, vidimo sve više zanemarivanja”, upozorava Kerri Raissian, izvanredna profesorica javne politike na Sveučilištu Connecticut, pozivajući se na preliminarne podatke iz Indiane i Georgije u SAD-u. Točnije, prije pandemije nije bilo toliko poziva oko dječjih ozljeđivanja, kao sada. Često se radi o pozivima hitnoj pomoći jer se djeca ozljeđuju, primjerice bicikl, dok njihovi roditelji pokušavaju raditi. Djeca iz dosada završavaju u problemima, jer im se roditelji ne mogu posvetiti dok ih čekaju razne poslovne obveze.
‘Fleksibilno’ radno vrijeme za obiteljsko vrijeme
Iako sve češće roditelji imaju dodatnu pomoć kod kuće oko brige o djeci, Raissian brine i o dugoročnim učincima preopterećenih roditelja koji djeci govore da čekaju i čekaju. Djeca se mole da čekaju ne samo više, već i u neobična vremena – noću i vikendom – jer roditelji sa fleksibilnim poslovima rade u različito radno vrijeme. U takvim je situacijama teško izdvojiti pravo vrijeme za obitelj, zbog čega se djeca osjećaju potišteno i razmišljaju kako je roditeljima više stalo do posla nego do njih.
“Fizička prisutnost nije isto što i psihološka prisutnost”, kaže Stewart D. Friedman, profesor menadžmenta iz Whartona i koautor knjige “Roditelji koji vode”. “Kad ste fizički prisutni, ali psihološki odsutni, ljudi to znaju.” I roditeljima je izuzetno važno imati vrijeme kada su u potpunosti prisutni za svoju djecu. A također i da im mogu objasniti kako je rad nešto što im omogućuje egzistenciju.
Vaše dijete promatra sve – uzor postavljanja granice
Marisa Porges, autorica knjige “Što trebaju djevojke” i voditeljica škole Baldwin u Pennsylvaniji, kaže da djeca koja gledaju roditelje kako rade od kuće uče od njih kako se nositi sa stvarima poput neuspjeha, stresa i ravnoteže između poslovnog i privatnog života. Roditelji koji se dobro snalaze pružaju svojoj djeci alate koji će im trebati kad odrastu.
“Važno je zapamtiti da mi kao roditelji modeliramo kako postižemo stvari koje želimo, kako se samozastupamo i postavljamo granice”, kaže ona. Kad roditelj šefu objasni da ne može nazvati u 19 sati, jer je vrijeme večere, ne samo da pokazuje svojoj djeci da su na prvom mjestu, već im pokazuje i da je u redu da posao bude drugi. Ugrađivanje malo predaha u dan – šetnja ili telefonski poziv prijatelju – također modelira zdravo ponašanje. Roditelji koji dijele najvažnije i najsvjetlije točke radnog dana mogu djeci pomoći da shvate da su neuspjesi normalni i demistificirati ono što rade cijeli dan.
‘Helikoptersko’ roditeljstvo se zaletjelo u cigleni zid
Roditelji koji više razgovaraju sa svojom djecom, bolje ih upoznavaju, posebno roditelji tinejdžera. Porges kaže da njezini studenti shvaćaju koliko su stvarni problemi složeni i koliki utjecaj može imati netko poput znanstvenika. I unatoč strahu od zanemarivanja djece, Raissian je drago vidjeti kako se helikoptersko roditeljstvo zaletjelo u cigleni zid, a roditelji su se oslobodili straha od zaslona – te su studije, kaže, bile “uvijek prenapuhane”.
Bez obzira na to, šira slika ovdje je ipak zabrinjavajuća. “Mislim da se obitelji stvarno muče”, zaključuje Raissian. “Sve se obitelji muče, a ne samo one za koje smatramo da su rizične.”
Postoji razlog zbog kojeg mnoge zapadne tvrtke (a u zadnje vrijeme i naše u Hrvatskoj) uvode tzv. Family day – odnosno dan kada djecu dovode na posao da dobiju točnu predodžbu što njihovi roditelji rade, a ne da se to pretvori u – godinu koju su djeca ‘provela’ s roditeljima na njihovom poslu!