U razgovoru s kolegom iz jedne bliskoistočne zemlje doznajem da grupiranje sebe i drugih prema glazbi koju slušaš, što je nekako kod nas posebice važno, a pogotovo u tinejdžerskim godinama i ranim dvadesetima, u zemlji iz koje on dolazi uopće ne postoji.
“Ovdje me ljudi stalno pitaju: što slušaš? Ja sliježem ramenima, ne znam. Istina je da slušam razne stvari, ali ne znam koja bi to bila vrsta glazbe”, kaže on.
Zatim mi pušta omiljenog afganistanskog kantautora iz 60-ih godina prošlog stoljeća, sjeda na stolicu, na usnama mu se razvlači osmijeh, počinje pjevušiti. Govori mi o danima koje je provodio s prijateljima u rodnoj zemlji, kako su pjevali karaoke, organizirali zabave… Nesumnjivo, iako ne može definirati kojoj kategoriji slušača pripada, glazba čini važan dio njegovog identiteta.
Dolazim na godišnjicu mature. Kolega iz srednje škole govori mi kako još nije pronašao ‘onu pravu’, ali sigurno zna kakva ona ne bi smjela biti: nikako se ne može zamisliti da je s nekom ženom koja npr. sluša Petra Grašu. Kolega je, naime, oduvijek bio ‘metalac’. Gledam ga pomalo s čuđenjem, pomalo s tugom. Učinilo mi se jako ograničavajućim dijeliti moguće partnere prema glazbenom ukusu, a ne karakteru, osobinama, životnim vrijednostima…
S druge strane, sjetim se sebe i svojih zapisa u dnevniku kada mi je bilo sedamnaest. Pišem kako ne mogu zamisliti da sam s nekim tko ne sluša vrstu glazbe kakvu ja slušam jer ne vjerujem da bi ta osoba onda uopće mogla shvatiti stvari koje su meni važne i vrijedne. Godinu dana kasnije, upoznajem muškarca idealnog po svim mjerilima glazbene subkulture u koju sam se svrstala. Problem je bio ‘samo’ taj što je on neprekidno pričao o sebi, dok je jedva ikada pitao za moje iskustvo, kako ja vidim stvari, što je meni važno.
Nekoliko godina kasnije, kada sam upoznala svog sadašnjeg partnera, to ‘inzistiranje’ da idealna osoba za mene mora imati i isti ili barem sličan glazbeni ukus, priječilo mi je da odmah dam priliku tom odnosu. Tek mnogo kasnije, kada sam osjetila da želim da drugi pokazuju interes za mene i moje iskustvo kao što ja pokazujem interes za njihovo, kao i to da i ja imam nešto vrijedno za reći, dogodila se promjena.
I dalje vjerujem da se prema glazbenom ukusu osobe može zaključiti mnogo toga (to, uostalom, potvrđuju i brojna istraživanja). Međutim, može li nam glazbeni ukus doista dati jasnu sliku o kapacitetu osobe za autentičan odnos? Može li nam reći nešto o nesebičnosti te osobe, razvijenoj empatiji, komunikacijskim vještinama, strpljenju, toleranciji, spremnosti za suočavanje s izazovima? Ili su stvari ipak nešto kompleksnije?
Glazba može biti sredstvo povezivanja, otvaranja prema drugima, upoznavanja različitosti. No jednako tako, može biti sredstvo kroz koje se zatvaramo u uske okvire komuniciranja samo sa sebi sličnima. Time dobivamo na osjećaju pripadnosti i samopoštovanja, ali i mnogo toga gubimo. Na nama je da odlučimo kakvu će funkciju glazba imati u našim životima!
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.