Stalno u sebi i naglas ponavljam kako ću kad sve ovo prođe učiniti štošta toga što odavno nisam. Kad prođe ožujak pa ljeto pa još samo da dođe prosinac jer će noćas, na Silvestrovo, netko čarobnom krpicom obrisati tugu, strah i bespomoćnost, ali SVE OVO nikako ne prolazi.
I tuga i strah i nemoć ovih su dana pobjednice tjedna, mjeseca i godine i ne želim ih više!
U ovoj nadolazećoj godini želim nam svima da ostanemo zdrave i normalne, da se ne bojimo noći, da nam djeca ne odlaze sa strahom na spavanje i da sve mame kraj njih usnu u miru.
Moj ženski kružok svake godine, tradicionalno dijeli istu čestitku. Male pomake u značenjima, čitamo samo mi, ali ju ja večeras dijelim sa svima vama, svaka će se prepoznati u nekom retku!
Naša čestitka nije uopće bila planirana, dogodila se iznenada, kako se već dogode sve velike priče. Umjesto jingle bellsa odvrnula sam Starog i misli su krenule same. O nama, o našem kružoku, o veličanstvenim ženama, majkama, ljubavnicama, domaćicama o svemu što jedna žena ovog doba istovremeno mora biti.
Mislim o tomu kako nas godine nisu zgazile, kako smo velike i odrasle, kako hrabre i lijepe i kako, unatoč vanjskom svijetu, istinski spojene. O muževima i djeci i nama samima ogoljenima svih tih uzanci, o epizodama iz prošlog života prije djece, o tome kako pamtim što sam imala na sebi kad smo prvi put sve zajedno sjele za stol i kako otada jedino jedna drugoj smijemo priznati da ponekad zabušavamo na poslu, iza televizora u dnevnoj sobi uzgajamo prašinu, urlamo na svoje pubertetlije, o najintimnijim mislima… i kako zapravo jedino u toj sigurnoj zoni smijem reći da se uopće ne veselim blagdanima, da su mi nasmrt dosadni božićni pjesmuljci, kako mi novogodišnji kolačići nikada ne uspiju, da sam zagoreni ručak bacila u smeće i da nikada neću biti domaćica.
Zato vam neću prepisati one uštogljene novogodišnje čestitke, zaželjet ću vam svima zdrave i mirne dane u dvadeset i prvoj, povratak starim životima i navikama, da bez straha zagrlite svoje najdraže, otputujete s dragim ljudima negdje gdje ćete se osjećati kao kraljice, da se smijete i da imate razloga za smijeh!
Čitajte, vježbajte, kuhajte, radite na sebi, budite sretne i zadovoljne, uživajte u svakom trenutku, u svakom danu jer se nijedan više neće ponoviti!
Svojim ću curama podijeliti virtualne poklone, one će se prepoznati u njima! I vi učinite isto, svojim ženama barem virtualno podijelite svjetlucave poklončiće jer znate onu: “iza svake dobre ideje stoji frendica koja ti kaže – Idemo, možeš ti to!”
Drage moje, idemo! Možemo mi to, možemo pomaknuti granice, napraviti promjene, pomesti ovu dvije i dvadesetu, iz nje sačuvati trenutke na koje smo ponosne, trenutke na kojima smo zahvalne da su se dogodili!
Svojim ženama darujem: novi svjetlucavi rajf za plave kovrče, Najbolju prijateljicu najboljoj, Givenchy special edition rumenilo za sljedeći Fashion week i spa tretman najbrižnijoj među nama.
Sretna nam Nova, najdraže moje!
________________________________________________________________________
Željka Župan Vuksan, profesorica književnosti i jedna od prvih pet sveučilišnih specijalista dramske pedagogije u Hrvatskoj. Njezini sati književnosti i dramskog odgoja nalikuju finskoj školi, potiče čitanje i kreativnost svojih đaka i svoj posao ne bi mijenjala ni za što drugo. Kod kuće je mama trojice dječaka i strasna navijačica njihovih nogometnih klubova. Rođena Zadranka koja svemu pristupa mediteranski strasno pa tako i recenzijama knjiga, najdraže sporedne stvari na svijetu.