Mnogima od nas jako je teško ostvariti emocionalnu povezanost s drugima. Kako bismo bili emocionalno povezani, nužno je da s drugom osobom iskreno i otvoreno dijelimo osjećaje, misli, želje i strahove – drugim riječima, da pokažemo svoje pravo ja; svoje kvalitete, kao i nedostatke, pri čemu je poželjno da je s druge strane osoba koja nas prihvaća baš takvima kakvi jesmo.
Nažalost, to je u većini slučajeva samo idealan scenarij jer i drugi ljudi, kao i mi, nose posljedice vlastitih emocionalnih povreda i (još) nemaju razvijene kapacitete za autentičnost, otvorenu komunikaciju i prihvaćanje drugih, već također reagiraju iz obrambenih mehanizama.
Proširite emocionalni set alata kako biste imali ispunjavajuće odnose
Obrane su kompromisi koje je naš um razvio kako bi se nosio s izrazito neugodnim emocionalnim stresom. Mnogi od nas kao djeca ili adolescenti podijelili su svoje osjećaje s ‘pogrešnom’ osobom – nekim tko je na našu patnju odgovorio daljnjim ponižavanjem i odbacivanjem.
Što se s nama događa ako si nikad ne dopustimo da nam ‘pukne živac’?
Tako (nesvjesno) oko sebe gradimo zidove koji služe obrani od preplavljujućih teških emocija tuge, bijesa, bespomoćnosti, srama i krivnje. Što manje osjećamo teške emocije i tražimo podršku, manja je vjerojatnost da ćemo ponovno biti poniženi. Ima smisla!
Prečesto smo usredotočeni na vlastita očekivanja i iluzije o tome da nam druga osoba najprije treba pružiti prihvaćanje i posvećenost kako bismo se osjećali dovoljno sigurno da se i sami emocionalno prepustimo
Dobra je vijest da postoji mnogo stvari koje možemo učiniti sada kako bismo pomaknuli zidove koje smo izgradili nekad i proširimo svoj emocionalni set alata kako bismo imali ispunjavajuće odnose. Namjerno koristim termin ‘pomaknuti zidove’, a ne ‘srušiti zidove’, jer osim što je važno da smo u odnosima otvoreni i ranjivi, jako je važno da pri tome znamo i sačuvati i zaštiti sebe. Ovu ravnotežu moguće je postići tako da naučimo kako biti “inteligentno ranjivi”.
Prije svega trebamo upoznati – sebe i svoje potrebe
Prvi korak kojeg trebamo napraviti jest otkriti što želimo i koje su točno naše potrebe. Ovaj korak zahtijeva da ipak neko vrijeme provedemo sami sa sobom, upoznajući se iznova, umjesto brzog srljanja u još jedan odnos u kojem ćemo ostati povrijeđeni i koji će potencijalno samo ojačati naše zidove. Upoznati sebe možemo kroz introspekciju, vođenje dnevnika, otvaranje novim iskustvima, prakticiranje tehnika usredotočene svjesnosti, traženje povratnih informacija od bliskih osoba, psihoterapiju i sl.
Kreativni načini koji nam pomažu da vratimo smisao i kontrolu nad životom
Važno je i da usporite. Ne otkrivajte odmah svoje najdublje želje i strahove. Dopustite si neko vrijeme da upoznate osobu i ‘opipate’ koliko se sigurno osjećate u njezinoj blizini. Pokušajte najprije odgovoriti na iduća pitanja: Pokazuje li ova osoba iskren interes za mene? Postavlja li pitanja o tome kako sam, i sluša li sa zanimanjem moj odgovor? Je li ova osoba podržavajuća ili često na razne izravne i neizravne načine kritizira moje izbore, ukus, navike, osobnost? Je li tijekom naših druženja bilo primjera kada je mene stavila na prvo mjesto? Primjećujem li da okrivljuje druge za svoje probleme ili preuzima odgovornost?
Jedino što je toksično po naše mentalno zdravlje je zatvaranje u ograde koje bi nas trebale štititi od povrede, ali zapravo nas štite od života
Ohrabrite se na izražavanje emocija
Jednom kada uđete u odnos, umjesto da razmišljate što iz odnosa možete dobiti, razmišljajte više o onome što vi možete dati. Prečesto smo usredotočeni na vlastita očekivanja i iluzije o tome da nam druga osoba najprije treba pružiti prihvaćanje i posvećenost kako bismo se osjećali dovoljno sigurno da se i sami emocionalno prepustimo. No, na tome da budemo prihvaćeni, poštovani i da je netko motiviran posvetiti se odnosu s nama moramo raditi i mi sami. Jedino ako i mi ulažemo i otvaramo se možemo očekivati isto i s druge strane.
I konačno, ohrabrite se na izražavanje emocija – kako onih kojima komunicirate sviđanje, nježnost, strast i zaljubljenost, tako i one manje ugodne, kao što su ljutnja, zamjeranje ili nelagoda. Iako izražavanje emocija percipiramo kao nešto što nas upravo čini lakom metom za posramljivanje i odbacivanje, ako malo bolje razmislite, sama činjenica da vam je do nekog stalo, da s tom osobom želite provoditi vrijeme i da brinete za tu osobu, a to pokazujete i svojim ponašanjem, nije izraz slabosti, već upravo suprotno – hrabrosti da se upustimo u neizvjesnost, ali i mogućnost boli ako isto ne doživimo s druge strane.
A takva vrsta boli je teška i nelagodna, ali nije toksična. Jedino što je toksično po naše mentalno zdravlje je zatvaranje u ograde koje bi nas trebale štititi od povrede, ali zapravo nas štite od života.
________________________________________________________________________
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.