Stručnjaci već dugi niz godina govore o važnosti psihološke otpornosti. U rječniku je pojam otpornosti definiran kao „sposobnost nekoga ili nečega da se vrati u prvobitnu formu nakon djelovanja vanjske sile koja je izazvala promjenu“. Na tragu ove opće definicije, možemo reći da je psihološka otpornost sposobnost osobe da prevlada različite vrste problema – od velikih osobnih kriza do jednostavnih životnih problema – i nakon izlaska iz krize postane snažnija i mudrija. Ali kako to postići?
Nekoliko je faktora koji čine osobu psihološki otpornom. Dobra je vijest da na mnoge od tih faktora možemo utjecati i time povećati vlastitu izdržljivost i sposobnost suočavanja s promjenama.
Emocionalna podrška je jedan od kamena temeljaca otpornosti. Prisutnost bliskih ljudi u našem životu koji nam mogu pružiti emocionalnu podršku, razumijevanje i ohrabriti nas da idemo naprijed od neprocjenjive je vrijednosti. Međutim, jednako je važno naučiti i kako da budemo suosjećajni sami prema sebi. Ako smo prema sebi pretjerano kritični i oštri, svaka podrška izvana odbit će se od nas kao od zida, pa je zato nužno da osim s drugima, gradimo prijateljstvo i sami sa sobom.
Osjećaj osobne kompetentnosti je naše uvjerenje o tome koliko smo općenito sposobni nositi se s teškoćama, rješavati probleme i biti uspješni i ono u pravilu uvijek stvara tzv. samoispunjavajuće proročanstvo; vjerujemo li da ne možemo, nećemo se niti truditi, što je siguran put do neuspjeha – s druge strane, osobe koje vjeruju da mogu biti uspješne, ustrajat će i truditi se više, što povećava šansu za uspjeh. Osjećaj kompetentnosti možemo graditi tako da tražimo i ne bojimo se čuti povratne informacije, tako da se uključujemo u aktivnosti koje s vremenom rezultiraju povećanjem naših znanja i vještina i tako da se usuđujemo pogriješiti i riskirati.
Osjećaj osobnog smisla – imamo li dojam da ‘ništa nema smisla’ i da je ‘sve uzalud’ to je samo znak da osjećamo kako naš glas i naše mišljenje ljudima oko nas (u obitelji, u školi, na poslu) nije bitan, da nas se ne čuje i ne vidi i da ne možemo utjecati na ono što nam se događa. A onda je, naravno, teško motivirati se na ikakve aktivnosti. Važno je pri tome osvijestiti radi li se samo o našem prethodnom iskustvu koje smo projicirali na sadašnju situaciju, ili je problem trenutan. Ako neviđenost i neuvažavanje osjećamo i sada, iznimno je važno da pronađemo mjesto na kojem ćemo to uvažavanje dobiti, npr. kroz volontiranje ili uključenost u razne grupe (grupa za planinarenje, jogu, učenje jezika i sl.)
Prisutnost ugodnih emocija – ugodne emocije nisu nešto što trebamo čekati, već nešto na čemu možemo aktivno raditi, tako što ćemo činiti stvari koje su nam ugodne, zabavne, inspirativne, u kojima možemo biti kreativni, duhoviti. Naravno da ugodne emocije ne možemo i ne trebamo osjećati uvijek, ali bez njih nije moguće biti motiviran.
Jasne i dosljedne granice – ako psihološku otpornost shvatimo kao psihološki imunitet organizma, jasno je da nedostatak jasnih granica prema okolini (na način da kažemo „ne“ kada želimo reći „ne“ i „da“ kada želimo reći „da“) vodi u trajno iscrpljivanje i ostavlja malo energije za suočavanje s vlastitim problemima.
I na kraju, otpornost ne možemo vježbati prije nego dođe do problema; ne postoji generalna proba za život. Uči se iskustvom i na licu mjesta, baš kao što se plivati uči u vodi, a ne na suhom.
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.