Dosada nije nova emocija. Ljudi se dosađuju već stoljećima i tisućljećima. Ljudi, zapravo, često žive nastojeći pobjeći od dosade. Jer dosada nije ugodna – više nego bilo koja druga emocija, ona nas podsjeća na neku unutarnju neispunjenost, prazninu, osjećaj besmisla.
I više nego bilo koja druga emocija, tjera nas da zbog toga osjećamo sram. Ako kažete da ste pod stresom, to na neki način podrazumijeva da ste drugima potrebni, zauzeti, možda prilično važni; reći pak da vam je dosadno sugerira kako vam nedostaje mašte ili inicijative ili sreće da imate posao koji odražava vaše “strasti”.
Redovna pojava u životima mnogih – osjećaj da nam nešto nedostaje
Okruženi različitim distrakcijama, u predpandemijskoj eri još smo se možda i uspijevali zavaravati da je dosada tek neki slučajni, rijetki i nepozvani gost kojeg lako možemo ignorirati, ali u posljednjih godinu dana ona je postala redovna pojava u životima mnogih, gotovo kao obris vlastitog lica kojeg svako jutro gledamo u ogledalu.
U novoj knjizi “Out of My Skull: The Psychology of Boredom”, James Danckert, neuroznanstvenik, i John D. Eastwood, psiholog, dosadu opisuju kao kognitivno stanje koje ima nešto zajedničko s onom pojavom kada kažemo ‘joj, ma na vrhu mi je jezika’ – osjećaj da nam nešto nedostaje, iako ne možemo točno reći što. To u nama, logično, izaziva nemir, pa je dosada nerijetko popraćena anksioznošću i frustracijom.
U nastojanju da izbjegnemo to iznimno neugodno i nedefinirano stanje kojem ne znamo niti uzroka niti rješenja, obično pribjegavamo tome da osjećaj dosade jednostavno – progutamo – bilo doslovno, tražeći utjehu u hrani i prejedanju, bilo bijegom u druge dostupne aktivnosti, kao što je surfanje društvenim mrežama.
Zamka u koju se nije teško – uloviti
Dosada je nerijetko usko povezana i s našim visokim (i nerealnim) očekivanjima, naročito u pogledu toga koliko uzbudljiv i zanimljiv naš život treba biti. U ovu je zamku teško ne uhvatiti se, jer današnje doba nudi daleko mnogo više izbora nego što je to bio slučaj do prije samo 10-20 godina. Ako danas možemo birati između stotine različitih vrsta treninga, tisuće filmova na Netflixu, stotine tisuća odjevnih komada u online trgovinama, bezbroj potencijalnih partnera na dating aplikacijama i jeftinih avionskih letova u najdalje zakutke svijeta (ili, barem zasad, virtualne šetnje njima), morali bismo biti fit, njegovani, dobro odjeveni, dobro informirani, uz sebe imati partnera koji je također fit, zgodan, pametan i zna što hoće u životu, svake godine otići na barem jedno egzotično putovanje o kojem ćemo tjednima i mjesecima poslije pričati prijateljima i usput otkriti novi hobi poput slaganja ikebane ili uređenja stana po principima feng shuija.
I ako ste možda i uspjeli postići sve ovo, osjećate li na kraju dana kao da nešto nedostaje? Pitate li se: i zar je to sve? Jeste li ikada otišli na večeru na kojoj je hrana bila ukusna, muzika dobra i ljudi simpatični, ali niste mogli prestati misliti o tome kako vam je dosadno i samo želite što prije otići kući? Kao što Patricia Meyer Spacks piše u svojoj knjizi “Boredom: The Literary History of a State of Mind”, dosada je “stanje stvari u kojem se pojedincima daje sve veća važnost, a sve manje moći.”
Vježbanje mozga: Kako možete povećati svoj kapacitet za sreću?
Potražite uzrok vlastite dosade
Sugestije za ‘lijek’ protiv dosade pronaći ćemo tako što ćemo otkriti što ju je uzrokovalo, a odgovor za svakoga može biti drukčiji. Ponekad je dosada tek posljedica nedovoljno stimulirajućeg posla, hobija ili općenito okruženja u kojem se nalazimo. Ponekad je, međutim, dosada znak da potiskujemo neke druge emocije, obično tugu ili ljutnju koje bi nam, kada bismo sebi dopustili da ih osjetimo, signalizirale da neke odluke koje smo ranije donijeli i čije plodove sada ubiremo – nisu bile najbolje za nas. Ponekad je, pak, dosada znak da si nikada nismo doista postavili pitanje ‘tko sam ja’ i uzeli si dovoljno vremena da na to pitanje odgovorimo, jer smo stalno ispunjavali očekivanja drugih.
Pandemija, sa svojim iscrpljujućim i nepredvidivim tijekom, ipak nam je dala i jedan potencijalni poklon – mogućnost da ostanemo nasamo sa svojom dosadom i priupitamo je: zašto si ovdje?
Ako smo dovoljno strpljivi, možda doznamo neke stvari o sebi koje nismo očekivali, ali koje nas svakako mogu odvesti u neke nove, vjerojatno izazovne, ali svakako manje dosadne životne smjerove.
________________________________________________________________________
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.