Blagotvorno je promatrati televizijski program i medijska kretanja. Ne samo iz profesionalno hedonističkih razloga, nego i iz onih društveno socioloških. Nitko i ništa kao televizijska kamera ne može razotkriti moćnike koji su ostavili trag s jedne strane i one koje je prigoda učinila moćnima, a trag koji ostavljaju je štetno blijed i trenutan, samo hrpicu trenutaka treba preživjeti.
Čovjek koji je za života djelovao kao da je izišao iz crtanog filma
Oaza mira, sigurnosti i dobre energije opet je bila “A strana”. Ovaj put posvećena Rajku Dujmiću. Čovjeku koji je za života djelovao kao da je izišao iz crtanog filma, a jednako se tako, kao da crta, ponašao i dok je stvarao evergreene naše zabavne glazbe.
Pogledajte ovu objavu na Instagramu.
Početak emisije odmah me je začarao jer je Simfonijski orkestar HRT-a pod vodstvom Alana Bjelinskog, uz prigušena svjetla u studiju, djelovao kao da kreće visokobudžetni dobrodušni animirani film. Inače, dirigenti i njihovi štapići, priznajem, moja su osobna slabost – volim promatrati njihove kretnje i živost, iz njih se da štošta iščitati. Maestro Bjelinski spada među tri najbolja i najdraža dirigenta u Hrvatskoj. Emisija je bila vrijedna i zbog toga jer smo od supruge Dujmićeva suradnika Mome Popadića čuli kako je nastala Tonka i cijeli niz vječnih.
Neka gostovanja nikad nisu objašnjena
Subota je bila tužna jer je otišao Aki. Vječni mladić, emotivac i jedan od najvećih frajera na sceni. Više nijedna jesen u nama neće biti ista, ritmovi koje moramo hvatati poremećeni su, a cijeli romani do jutra ostaju ipak nepotpuni.
Neke, pak, romane ni ne želim čitati. Onaj u kojem bi, recimo, Zoran Šprajc objašnjavao zašto je ugostio Branimira Glavaša. Bio bi to ne znam koji nastavak jer neka gostovanja nikad nisu objašnjena. O notornom gostu i njegovoj povijesti ne želim trošiti riječi jer je nevažan. Domaćin je onaj koji je izravno odgovoran za minute koje je Hrvatska gledala s nevjericom iz nekoliko razloga. Prvi je taj jer ne može otkriti povod, drugi je onaj u kojem se domaćin pokazao potpuno nevješt u držanju situacije pod kontrolom, a treći onaj u kojem gost zadaje direkt domaćinu i cipelari ga na podu.
Pogled kroz ekran: 170 sekundi dugi monolog Aleksandra Stankovića
Vječni je to fejker
Ime je znak, reklo bi se. Znam da od domaćina nećemo dobiti ispriku za sramotu koju je nanio svima u sektoru, ali se nadam da su progledali svi kojima je u 22.15 h bila nova misa večernjica jer dolazi glas javnosti, man with a balls, o kojem, usput, regija zna sve, i junak medija u Hrvatskoj. Vječni je to fejker koji je naivnima prodavao znanje, tihima poslužio kao megafon, a istinskim frajerima oduvijek bio neprimjetan. Svjestan da gubi umjetnu moć, bježi iz termina i traži novu palmu pod kojom neće raditi ništa. Barem ne korisno.