Kada roditelji stare – ili, točnije, kada se počnu prilagođavati starenju ili se pripremati za kraj života – to nas, njihovu djecu može jako pogoditi. Iako oni postaju svjesni da su sve stariji, ono što je jednako važno jest naše vlastito prihvaćanje ili negiranje njihovog starenja.
Prema istraživanjima većina ljudi smatra da je važno razgovarati o svojim željama o skrbi u starijoj životnoj dobi i o kraju života, ali jako mali broj ljudi to zapravo i učini. Kako bismo svoje najmilije oslobodili nelagode, a sebe nepredviđenih, ali neizbježnih emocionalnih stresora, trebamo na vrijeme započeti s pripremama, koliko to god loše zvučalo.
Kako na human i normalan način razgovarati o smrti?
Iako su emocije koje osjećaju i roditelj i njegovo dijete individualne, one su i dalje isprepletene, niti jedna više ili manje vrijedna od druge. Ono što će doživjeti naši roditelji, doživjet ćemo i mi – iako drugačije.
Do tada, donosimo nekoliko načina na koje možemo na human i zdrav način podržati roditelje kad se počnu pripremati za svoj odlazak, a istodobno brinuti i o svojim emocijama.
1/ Budite empatični
Razumljivo je da ovaj razgovor može biti tužan. Ali razmislite o tome kako se vaši roditelji osjećaju, o čemu razmišljaju, sigurno paze na to da se i vi osjećate dobro… Jeste li ponosni na njih, jesu li vam pružili sve u životu što su mogli, jesu li učinili i postigli sve što su željeli tijekom svog života..?
Roditelji su ti za koje se podrazumijeva da će brinuti o svojoj djeci, zbog čega je prirodno da počnu razmišljati o skrbi o kraju života s godinama. Oni ovu temu ne postavljaju na sebičan način; oni istražuju temu kako bi bili sigurni da ste spremni za njihov neizbježni odlazak – bilo sutra ili za nekoliko godina. Zauzvrat, u znak zahvalnosti što su pažljivi, možemo i mi njima pružiti svojevrsnu utjehu i samopouzdanje.
“Djeca mogu roditeljima olakšati ovaj razgovor uvjeravajući ih da će voditi računa o njihovim željama, već da će i oni – djeca biti dobro. Ako se roditelji uvjere da će sve biti dobro nakon što oni ‘odu’, osjećat će se bolje”, kaže lifecouch Shelley Me’Chette.
2/ Dajte sebi vremena (i prilagodbe)
“Mogli biste se osjećati krajnje nelagodno kada razgovarate o smrti”, kaže klinički psiholog dr. Brian Wind i dodaje: “Ali budite strpljivi prema sebi. Pitajte svog roditelja možete li na početku ograničiti razgovor na 10 minuta ili ako možete odgoditi raspravu za neki drugi dan.”
Wind kaže da s vremenom možete povećati trajanje rasprava jer ćete se osjećati ugodnije. Drugi način za stvaranje prostora između teme o kojoj se govori i naše emocionalne vezanosti za nju jest prihvaćanje naše mašte.
Ako se osjećate nespokojno, Wind savjetuje da pokušate promatrati dogovore roditelja kao teoretske: “Razmišljajte o njihovim planovima kao o nečemu što pripada dragom prijatelju ili poznaniku, umjesto voljenoj osobi – to vam može pomoći da objektivnije sagledate želje svojim roditelja.”
3/ Pitajte teška pitanja (i pripremite dokumente)
Postoji niz pravno obvezujućih dokumenata koji se mogu unaprijed dogovoriti kako bi se olakšalo planiranje kraja života. A još je veći broj pitanja na koja treba odgovoriti kako bi se sve pripremilo. Detalji mogu biti škakljivi, primjerice, posljednja oporuka objašnjava kako će i tko naslijediti pokojnikovu imovinu. Isto tako, oni mogu izraziti svoje želje oko medicinske skrbi ako postanu nesposobni komunicirati.
Punomoć imenuje nekoga tko će upravljati financijskim i osobnim stvarima vlasnika ako ne može sam donijeti takve odluke, dok punomoć za zdravstvenu zaštitu ovlašćuje imenovane da čine isto, ali što se tiče medicinske njege. Ovi dokumenti ne samo da mogu pružiti jasnoću djeci, braći i sestrama, supružnicima i liječnicima, već mogu spriječiti i sukob među njima. Vaši se upiti mogu kretati od logističkih do sentimentalnih. Možete pitati: Koliko imate financijskih računa i gdje se nalaze? Kako zamišljate svoj ispraćaj? Želite li biti donor organa?
4/ Stvarajte još više uspomena
Mnogo nas je filmova naučilo kada se ljudi boje da ih ne povrijede, da se boje da će se emocionalno vezati za stvari, ljude i ishode koje ne mogu kontrolirati, pa se pokušavaju potpuno isključiti iz svega. Ali, kao što znamo, stvarni život nije poput filma.
I u ovim okolnostima to ne bi trebalo i neće biti rješenje.
Doista, ono što nam nedostaje kad netko umre, jesu sjećanja na trenutke koje smo dijelili zajedno. A kada roditelji počnu planirati taj prijelaz, podsjetit ćemo se da će bol koju ćemo doživjeti biti opipljiva. Stoga, umjesto da se pokušavate emocionalno zaštiti tako da ne razgovarate o toj životnoj stvarnosti, napravite suprotno – stvorite još više uspomena.
Neprocjenjivo blago
“Nastojte provesti što kvalitetnije i više vremena s njima. Jedan od najboljih načina da prihvatimo činjenicu da će nas roditelji jednog dana napustiti jest da se ne kajemo zbog vremena koje nismo proveli s njima dok su bili živi. Neka to bude prioritet, pokažite svojim roditeljima da vam je sada stalo. Tijekom druženja, primjerice, postavite pitanja roditeljima pred kamerom, fotografirajte ih više, fotografirajte se s njima više.
Idite na ljetovanje s roditeljima, možda godinama niste pomislili na to, jer vam je bilo dosta odmora i ljetovanja s njima kao djetetu, ali sada bi vam to moglo biti vrlo ugodno. Ako osobni posjet roditelju često nije moguć jer živite daleko, prioritet vam trebaju biti snimanje videa i telefonskih poziva, spremanje njihove govorne pošte, pisanje pisama i slanje sentimentalnih darova na starinski način”, savjetuju psiholozi.
Nemaju svi mogućnost da se pripreme za odlazak svojih roditelja. Mnogi od nas ih izgube neočekivano, bez upozorenja. Pa, ako dobijete priliku da se ‘pripremite’ zajedno s roditeljem za njegov odlazak – smatrajte to srećom. Jer imate voljenu osobu koja vas odbija ostaviti bez kompasa, nakon što ona ode, a još uvijek pored sebe da je možete zagrliti i poljubiti – neprocjenjivo je blago!
Fotografije: Unsplash