Kako ublažiti oštricu koju neprestano okrećemo prema sebi? Neophodno je da se naučimo povezati sa svojom boli na isti način na koji to činimo kada tješimo najboljeg prijatelja ili partnera kad su u problemima, ili kad se družimo s kućnim ljubimcem. Niti jedan odnos ne može opstati bez empatije, pa tako niti naš odnos prema samima sebi.
Često čujem ljude koji kažu: toliko brinem o drugima i za druge, za prijatelje i obitelj sve ću učiniti, ali kada je riječ o meni, ne vrijede ista pravila. To je razumljivo jer je to posljedica naših ranih iskustava, kada smo dobivali poruku da s nama nešto nije u redu (i da su drugi bolji od nas). Rana iskustva urezuju se snažno u našu psihu, ali to ipak ne znači da i kasnije tijekom života ne možemo utjecati na promjenu naših doživljaja, misli i uvjerenja o samima sebi. To samo znači da je proces dug i da se trebamo oboružati strpljenjem.
Ljudi koji su pretjerano kritični prema sebi obično automatski odbacuju komplimente, razna postignuća i uspjehe, a da taj proces čak niti ne primijete. Nedavno me klijentica pitala: Kako da samu sebe uvjerim u to da sam pametna ako mi to nikada nitko nije rekao? Zapitala sam je: Zar ti stvarno nitko nikada u 30 godina života nije rekao da si pametna? Njezin automatski odgovor bio je: ne, ali kada sam je zamolila da ipak još malo promisli, ispostavilo se da je takvih situacija itekako bilo.
Stoga, prva i najvažnija stvar jest: usporiti. Osvijestite kako se ponašate kada primite kompliment. Jeste li ga stvarno čuli? Ili ste prošli pored njega kao pored nečega što vas se niti najmanje ne tiče? Kakvu poruku pritom upućujete sebi? A kakvu toj drugoj osobi? Kada odbacimo kompliment iskazujemo nepoštovanje prema toj drugoj osobi, jer kompliment je na neki način poklon kojeg nam je ta osoba odlučila dati.
Drugi korak jest usmjeriti suosjećanje u kojem smo toliko vješti kad su u pitanju drugi – prema sebi. Razmislite: kada ste ljuti, tužni ili općenito uznemireni, pomaže li vam više kada s druge strane naiđete na razumijevanje, prihvaćanje i empatiju ili kritičnost, osudu i pametovanje?
Prisjetite se nekog nedavnog događaja koji je u vama pobudio neugodne emocije.
Zapitajte se što biste učinili ili rekli da vaš najbolji prijatelj ili prijateljica ili netko drugi blizak prolazi kroz istu takvu situaciju i da osjeća isto što i vi osjećate. Zatim eksperimentirajte s tim da suosjećanje koje ste zamislili da upućujete drugoj osobi – uputite sebi. Dajte si bezuvjetno dopuštenje da stvarno primite to suosjećanje.
Ako ne ide, dišite. Osjetite kako sa svakim udahom udišete suosjećanje, a kako sa svakim izdahom otpuštate po malo napetosti. Ako vam je još uvijek jako teško, to je sasvim u redu. Učenje novih ponašanja nikada nije lako. To samo znači da ste na dobrom putu!
Andrea Gerčar rođena je 1986. godine. Diplomirala je psihologiju na Filozofskom fakultetu u Zagrebu 2010., a nakon toga je završila četverogodišnju edukaciju iz gestalt psihoterapije prema kurikulumu Instituta za integrativnu gestalt terapiju iz Würzburga pri IGW centru Zagreb. Dodatno se usavršavala u području art terapije, transakcijske analize, kognitivno-bihevioralne terapije te terapije usmjerene na samo-suosjećanje.
Ciljne skupine s kojima radi su adolescenti i odrasli s poteškoćama kao što je anksioznost, depresija, nisko samopoštovanje, izloženost traumatskim iskustvima, problemi u komunikaciji i bliskim odnosima, sagorijevanje i/ili konflikti na poslu, problemi identiteta i životnih faza.
Osim psihologije i psihoterapije, trajan izvor inspiracije su joj priče ispričane kroz film, kazalište, glazbu, ples, slikarstvo i knjige. Vjeruje u moć ljudske kreativnosti i u to da smisao ne pronalazimo, nego ga stvaramo.