Zagrebačka edukantica sistemske obiteljske psihoterapije Andrea Marinac odgovara na pitanja o masovnim psihozama kroz koje prolazi naše društvo u razdoblju nakon pandemije i tijekom svjetske krize zbog rata između Rusije i Ukrajine te njegovih posljedica na druge teritorije.
Na Zagreb padne bespilotna letjelica, dron, ILO (identificirani leteći objekt), kako god je zvali. Šest tona težine, moguća nosivost bombi. Državni vrh nekoliko dana raspravlja jesu li je ili nisu vidjeli. U Ukrajini, koja je 500 kilometara zrakom udaljena odavde, repriza je ranih devedesetih. Rat do istrebljenja, NATO ukida Rusiji Porn Hub i Netflix, a Putinu uzimaju crni judo pojas. Samo odlučno. Korona jenjava tiho. Masovna psihoza i ljudi u strahu su nazivnik za Hrvatsku danas. Imate li dojam da su stvari izvan kontrole i kad je i kako sve krenulo u pogrešnom smjeru...
Osobno nemam dojam da je sve krenulo pogrešno i da su stvari izvan kontrole. Rekla bi da je situacija u Hrvatskoj takva da su mediji izvan kontrole i da su izgubili svrhu svog postojanja. No, nakon početnog korona stresa i “višesmislenih” poruka koje su se kontinuirano slale kroz sve medijske platforme od strane autoriteta, ljudi su se na neki način resetirali, “uzemljili” i pronašli način kako preživjeti ove izazove. U tome u prilog ide i situacija s dronom koja nije poremetila svakodnevni život. Studenti su i dalje na broju, ljudi šeću Jarunom, vode djecu u vrtić/školu, idu na posao i ne svjedočimo nekim neuobičajenim ponašanjima. Rekla bi da su izazovi s kojima se nosimo posljednjih dvije godine, osim slabosti, ipak iznjedrili i neke jakosti, rekla bi da su ljudi postali rezilijentni u odnosu na prije.
Primarno je važno naučiti našu djecu i nas same da imamo pravo izgovoriti naglas da nam određena osoba ne odgovara, da imamo pravo izbora
Nije uvreda ako ti netko ne odgovara
Kako se vraćaju u kontrolu u smislu individualnog pristupa svake jedinke prema vlastitim životima? Jer dojam je da se okolina pretvara iz kaosa u labos i sociološki eksperiment. Koji su mehanizmi samopomoći? Dokinuti i selekcionirati izvor informacija? Ne posustati pred fejkersim narativima sreće? Formirati male vlastite matrixe i balone u koje propuštaš samo strogo filtrirani ljudski element?
Čovjeku se kao biću teško zatvoriti u svoj matrix kad je po prirodi društveno biće koje traži kontakt, ljubav, dodir, pažnju, podršku. Smatram da je ovaj “sociološki eksperiment” upravo to osvijestio kod većine ljudi. Djecu učimo od najranijeg doba da je prijateljstvo najvažnije, djeljenje, zajedničko igranje, pomaganje. Istu poruku šaljemo im u daljnjem školovanju i nemoguće je u odrasloj dobi odjednom se zatvoriti i strogo filtrirati “birano društvo”. Ono što svakako možemo učiniti je upoznati sebe i svoje emocionalne potrebe i na taj način shvatiti tko nam odgovara, a tko nam ne odgovara u našoj svakodnevnici.
Primarno je važno naučiti našu djecu i nas same da imamo pravo izgovoriti naglas da nam određena osoba ne odgovara, da imamo pravo izbora. Nije uvreda ako ti netko ne odgovara, odgovarat će nekome drugome i obratno.
Nisam sklona etiketiranju selfhelpa glupošću. Osobno pozdravljam sve što čovjeku daje podršku za pravilan rast i razvoj kroz život i čuva njegovo mentalno zdravlje. Problem nastaje kada selfhelp s “ustaj svako jutro u 7 sati i napravi krevet”, prebacimo se na depresija je izbor, anksioznost je izbor, sretan možeš biti svaki dan – to je tvoj izbor. Uče nas od malena da je jedino savršeno ispravno u životu kada težimo apsolutnoj sreći i to je taj prostor gdje selfhelp sjajno pronalazi poklonike. Sve druge emocije nisu dobrodošle, dapače neke su i sramotne. Iz toga ide ta vječna potraga za apsolutnom srećom, uz mladost naravno.
No, činjenica je ipak da ona ne postoji i što prije isto shvatimo i prihvatimo cijelu dugu emocija to će nam lakše biti odabrati put koji će nam donijeti zadovoljstvo i mir sa nama samima. Što u konačnici znači da i ako si ne možemo sami pomoći, znat ćemo kojem stručnjaku se moramo obratiti i isto nam neće predstavljati problem/tabu.
Izabela i Dinko Pleša (Kognitivna muza): Ranjivost je preduvjet za ljubav!
Najčešći problem je neizvjesnost svakodnevnice
Koje su najčešći problemi s kojima se ljudi sreću u vrijeme ovih globalnih promjena? Depresije? Zatvaranje sami u sebi, izolacije? Tinjanje mržnje? Nešto četvrto?
Iz osobnog iskustva mogu reći da je najčešći problem bila i još uvijek jest neizvjesnost svakodnevnice. Naučeni smo nekako da nam dani izgledaju više manje jednako, isti ljudi, rasporedi, poslovi, izlasci, druženja, podrška sustava od zdravstvenog do obrazovnog, iste mogućnosti, prava itd. I onda smo preko noći ostali bez svega. Ljudima se doslovno zbog višeg cilja oduzelo pravo na rad, druženje, skrb, obrazovanje.
Nasilje je paralizirajući trenutak i treba raditi na prepoznavanju i osnaživanju pojedinaca kako bi znali reagirati u slučaju nasilja bilo kao žrtve ili kao promatrač
Teško je podnositi svakodnevnicu kada ne znaš hoćeš li imati sutra posao, hoćeš li moći dijete odvesti u vrtić/školu te otići na radno mjesto, hoćeš li dobiti plaću, hoće li biti hrane, hoćeš li nekog svog zaraziti i time životno ugroziti, hoće li kada neko tvoj bude bolestan ili ti itko pomoći ili ćeš po 150 puta nazvati svoga liječnika i ne dobiti direktnu skrb već telecentrala liječenje itd. Tektonske su to životne promjene u isto vrijeme i često ih sami ne možemo “prožvakati”.
Kako se manjak vremena reflektira na naše mentalno zdravlje?
Posljedice znaju biti brutalne, od obiteljskog nasilja preko ubojstava nevinih i slučajnih žrtvi, mahom žena. Kako se u 2022. valja postaviti prema modernim tekovinama novog milenija? Osjećaj je da je nesigurnost jedina konstanta…ili?
Nasilje nije pandemijska novina, no pridonijelo je povećanju broja nasilja u obitelji. Ograničavanjem fizičkih i socijalnih kontakta uz sve terete neizvjesnosti rezultiralo je bumom nasilja nad ženama, a posebno nad ranjivim članovima obitelji djecom, starijima. Ovdje se moramo vratiti na početak razgovora. Moramo osvijestiti da nasilje nije ispravno, da je potrebno reagirati, zatražiti pomoć, da je društvo dužno također reagirati i pružiti pomoć i podršku žrtvama.
Treba biti glasan. To nije nikakva moderna tekovina to je stara tekovina koliko traje čovječanstvo. Dapače, donedavno nije bilo “zgodno” prijaviti nasilje jer što će reći susjedi, a i smatralo se pod normalnim tući djecu. Nasilje je paralizirajući trenutak i treba raditi na prepoznavanju i osnaživanju pojedinaca kako bi znali reagirati u slučaju nasilja bilo kao žrtve ili kao promatrač.
Čini li Vam se da prvi putanakon tridesetak godina od samostalnosti Hrvatska s nečim drži korak u potpunosti s razvijenim svijetom? Količina negativnih implikacija zbog svih opisanih događanja se izravno reflektira na direktnu razinu komunikacije. Ljudi su razdražljivi, polarizirani, silno u potrebi biti u pravu. Stoji li iza toga samo bazna nesigurnost i strah ili?
Rekla bih da su ovdje mediji odigrali veliku ulogu što držimo korak s “razvijenim” svijetom. Svesrdno se radilo posljednjih dvije godine na polarizaciji društva. Zatvoreni doma jedino što smo imali kao izvor informacija prvih dva mjeseca od početka pandemije su bili mediji. Pratili smo ih 24/7. Ustrašeni, paralizirani od svakodnevnih bombardiranja brojem zaraženih i mrtvih, stvarali smo filmove kako bi si olakšali svakodnevnicu tumačeći svatko na svoj način situaciju u kojoj se nalazimo.
Ne skrivam kada sam tužna, ljuta, pokazujem svojim primjerom na koji način pristupam rješavanju životnih prepreka
Stvorio se jaz između zaraženih/nezaraženih, cijepljenih/necijepljenih, cijepljenih/boosteriranih, mladih/starih, obrazovanih/neobrazovanih, podjele su se još produbile od onih naših dobro poznatih starih podjela. Za svaku kategoriju podjele u medijima možeš naći i tekst koji potkrepljuje tvoju ideju pa čak i znanstvene radove. Mislim da ljudi nisu u potrebi biti u pravu, nego im je važno da stvore osjećaj sigurnosti kroz to da su baš oni sve shvatili. Daje im osjećaj da su bar malo povratili kontrolu nad svojim životom kroz saznanje koje su stekli.
‘Vježbanje’ mozga: Kako možete povećati svoj kapacitet za sreću?
Ne odgajam svoju djecu da je svijet bajka
Dojam je kako su ljudi koji odluče imati djecu u ovo vrijeme najveći heroji. Treba imati puno kuraža donijeti bebu na svijet i pripremati je te odgajati u smjeru “svijet je lijepo mjesto za život”. Neki novi klinci prema vremenima kad su roditelji bili klinci i njihovi kvatni generacijski skokovi.
Kao “novopečena” majka trećeg djeteta ne osjećam se kao junakinja. Ne odgajam svoju djecu da je svijet bajka i da im svijet duguje samo najbolje. Dapače, trudim se približiti im što realniju sliku svijeta uzimajući u obzir trenutačnu dob u kojoj se nalaze. Puštam ih da se “sami” bore, ne spašavam ih u svakoj životnoj situaciji. Procjenjujem kada im je zaista potrebna moja pomoć, a kada se moraju sami izboriti.
Psihoterapija pomaže u suočavanju sa životnim izazovima, kako gledati neku problematiku iz više perspektiva, kako pronaći vlastite resurse za rješavanje životnih izazova, kako poboljšati vlastito samopouzdanje te pronaći motivaciju za uspostavu realnih životnih ciljeva
Učim ih preuzimanju odgovornosti, što mislim da mladima danas primarno nedostaje upravo taj osjećaj odgovornosti. Postavljam očekivanja, pritom imajući na umu njihove individualne potrebe. Ne skrivam kada sam tužna, ljuta, pokazujem svojim primjerom na koji način pristupam rješavanju životnih prepreka. Uspjeh i neuspjeh su dio svačijeg života, a ja im pokušavam dati alate kako da u izazovnim vremenima preskaču prepreke, a u lijepim vremenima uživaju i cijene trenutke. Učim ih zahvalnosti.
Koliko je new age i ovo što živimo dobra podloga za neku mirniju i humaniju budućnost? S obzirom na to da je dojam kako se ljudi silno vole svađati i dijeliti, a kako je zbog egzistencijalne nesigurnosti i loše ekonomije države u kojoj žive, strah bude njihov moment i samo preslika kaotike i nesolidnosti koja se komunicira s “vrha”?
Imamo sjajnu podlogu za neku mirniju i humaniju budućnost. Ljudi se “bude”, sve manje “spavaju”, osvjestili su važnost fizičkog zdravlja, važnost mentalnog zdravlja, važnost obitelji, zajednice, međusobne podrške, proteka vremena. Usporili smo, primjećujemo, a to je sjajan početak za neki humaniji život.
Usporite: Zašto je mentalni odmor važniji čak i od fizičkog odmora?
Psihoterapija je sjajna za mentalnu higijenu ovog doba
Vremena poput ovih su kao rođena za razne prodavače magle na poljima pomoći ljudima pa se uz nadriliječništvo pojavljuje puno raznih fake propovjednika “boljeg”, a zanimanje psihijatra i psihologa postaje jedno od najtraženijih. Ima li nekih konkretnih generalnih savjeta ili smjerokaza kako ljudima olakšati bar prvu loptu života u ovim tenzijama nabijenim vremenima?
Nadrilječništvo se brzo detektira. Ne vidim to kao neki gorući problem, dapače smatram da se opet po medijima puno više promovira nego što ljudi zaista posežu za takvom vrstom pomoći. Pozitivan je trend traženja pomoći kod stručnjaka poput psihologa i psihijatara, a ja bi svakako dodala da je upravo psihoterapija sjajna za mentalnu higijenu ovog doba u kojem živimo. Psihoterapija pomaže u suočavanju sa životnim izazovima, kako gledati neku problematiku iz više perspektiva, kako pronaći vlastite resurse za rješavanje životnih izazova, kako poboljšati vlastito samopouzdanje te pronaći motivaciju za uspostavu realnih životnih ciljeva. Za pomoć na prvu loptu nema nekih čarobnih rečenica, to bi išlo pod ruku selfhelp filozofije. No, kada bi morala nešto istaknuti kao generalni savjet, rekla bih – smanjimo očekivanja.
Fotografije: privatna arhiva