Iza nas je vrlo uspješna godina hrvatske glazbe, a ono što posebno veseli jest stasanje novih snaga autorske glazbe.
Od brojnih domaćih albuma koji su izdani u 2021. godini, naš kolumnist Zlatko Gall izdvojio je njih 15 koji su zaslužili – čiste petice:
1/ THE GENTLEMAN – ‘Hide & Seek’ (Intek Music)
Žanrovsko šarenilo albuma nije traženje i nabadanje nekoga tko traži vlastiti stil i iskaz već duboko emocionalno proživljeno i glazbenički promišljeno traženje ‘ambalaže’ koja – pozivanjem na sve facete svoje slojevite muzičke osobnosti – najbolje odgovara željenim emocijama osebujnih glazbenih priča. I na ovom albumu ispričanih sjajno! ‘Hide & Seek’ je svojevrsna šlag-krema na uspješnu godinu hrvatske glazbe te dokaz stasanja novih snaga autorske pjesme. Stoga The Gentlemanu od mene đentlemenski naklon i šešir dolje.
Parangall: The Gentleman, Hide & Seek – Naklon za fascinantan album
2/ KENSINGTON LIMA – ‘Southbound’ (Samostalno izdanje)
Kensington Lima su i drugim albumom pokazali da je Radić jedan od najintrigantnijih (i najsvestranijih) autora i izvođača (pjevač i multiinstrumentalist) na domaćoj sceni. Ili, preciznije, da su izvorna nadahnuća Beatlesima i dalje odskočna daska za doskok do autorski artikulirane glazbe zaraznih pop melodija dostojnih Lennona i McCartneya, veličanstvenih harmonija i pozadinskih vokala te moćnih refrena. Također i rukopisa perjanika americane ili alter-countryja tragom jednih Jayhawksa.
Dok je s Valentinom Boškovićem (u suradnji s genijalnim Brankom Dragičevićem) pokazao svoje umijeće u kreiranju osebujne i originalne zvučne slike kojoj najbolje odgovara pojam ‘soundscapea’ a sastavljene poput najsloženijeg puzzlea od raznorodnih žanrovskih krhotina (no nikad ne zaboravljajući melodiju!) i studijskih poigravanja, Radić jednaku kreativnost i domišljatost s Kensington Limom ostvaruje unutar – ajmo reći – čvršće definiranog žanrovskog prostora i s ‘konvencionalnim’ bandom. Snimivši još jedan album za čistu (i blistavu) peticu!
3/ URBAN & 4 – ‘Lipanj, srpanj, kolovoz’ (Croatia records)
Kao i uvijek kad je Urban u pitanju treba biti strpljiv. Treba najprije strpljenje da bi se pomno preslušao dvostruki album koji traje 80+ minuta. Valja svaku skladbu – čak i kad je na djelu urbanovski minimalizam – poslušati barem nekoliko puta da bi se rastvorila u svoj svojoj punoći pa zatvorenih očiju slušati tekst koji je – pogađate – i ovdje apstraktan, ‘zakučast’ i – mada manje nego li ikad ranije – kriptičan.
Najkraće rečeno, za album ‘Lipanj, srpanj, kolovoz’ treba vam sve ono što je odavno odbacio svaki slušatelj formatiranih radija ili prosječan konzument glazbene digitalije i streaming servisa.
Vrijedi to truda jer ‘Lipanj, srpanj, kolovoz’ je ne samo sjajan album već i, čini mi se, veliko finale Urbana kakvog znamo od ‘Žena+dijete’ naovamo ali, volio bih vjerovati, i startna pozicija novog Urbana koji bez paljenja mostova za sobom može ići dalje. I to, kud god hoće.
Parangall: Urban & 4, Lipanj, srpanj, kolovoz – Album godine kao vrhunac ‘urbanizma’
4/ TONI STAREŠINIĆ – ‘Survival Kit’ (Menart)
Vrijeme nastanka a i sam naslov albuma sugeriraju da je iznjedren iz prijeke potrebe da se u ‘nenormalno vrijeme’ pokuša ostati normalan. Što za glazbenika znači – snimati u studiju i svirati. No, s druge strane, prejednostavno je to i prvoloptaško obrazloženje. ‘Survival Kit’ koji bi mogao imati i podnaslov ‘Escape Route’ nije tek ili samo prijeko potreban alat za preživljavanje u slučaju ljute opasnosti niti put bijega od šugave stvarnosti; on je pomno osmišljen i još preciznije odrađen projekt koji se morao kuhati dugo.
Stare uši prepoznaju tu nasliježe krautrockera i prog-rocka sedamdesetih. Riječ je naprosto o fascinaciji i trajnoj privrženosti glazbi jedne epohe, prepoznavanju vlastitih glazbenih korijena iz kojih je uvijek – posebno na ovom albumu – izniklo vlastito razgranato stablo.
INTERVJU: Toni Starešinić: ‘Survival Kit’ – album godine kao vodič za preživljavanje izolacije
5/ RUZINA FRANKLIN – ‘Croatian Popular Music’ (Sensoria)
Lišen izvornog konteksta multimedijalnog galerijskog projekta odnosno preseljen u prostor diskografije, album ‘Croatian Popular Music’ zaslužuje maksimalnu pažnju. Svakako stoga što je riječ o materijalu kojeg se s lakoćom može shvatiti i kao logičnu kariku u lancu koji povezuje avangardiste i eksperimentatore iz polovine prošlog stoljeća, krautrockere poput Cana i začetnike ‘elektronike’ unutar prostora ‘popularne glazbe’ te suvremenog technoa i IDM-a. Iliti, elektronske plesne glazbe lišene konfekcijske banalnosti.
Odabrani izvorni glazbeni (i videospotovski) zapis je razbijen na maksimalno usitnjene fragmente-odsječke koji se potom koriste kao zvučni građevni materijal za novu autorsku konstrukciju. Smještenu naravno u novi (žanrovski i estetski) kontekst i lišenu svih izvornih značenja ali i melodijskih ili ritmičkih prepoznatljivosti. Potom, za razliku od uobičajenih semplerskih postupaka kojima su se posvajale konkretne melodijske dionice, riffovi, ritam, glazbene fraze, ni jedan djelić zvuka koji je ugrađen u novu zvučnu sliku nije naknadno dodan već pripada izvorniku.
Parangall: Ruzina Franklin, Croatian Popular Music – Ruzina nikad ne spava
6/ JAPANSKI PREMIJERI & VAVA – ‘New Green Cabaret’ (Dallas)
Kolaboracija riječke družbe Japanski Premijeri (Enver Krivac, Marin Juričić i Moris Mateljan) s Vladom Simcichem Vavom je bila logična jer su dosadašnji Vavini ‘soundscapeovi’ odnosno ambijentalni albumi ozračeni americanom i (još i više) bluesom u istom glazbenom ‘semantičkom polju’ kao ambijentalna elektronika Japanskih Premijera. Suradnja je oplođena na najbolji mogući način pa je ‘New Green Cabaret’ izvrstan album u kojem se zvučni eksperiment raskošnih tekstura odlično sljubljuje uz melodiju čineći ga pitkim no slojevitim užitkom za slušanje.
7/ BENSTON – ‘Sad sam tu’ (Spona / Croatia records)
Baš kao i bodulski svemirski putnik Valentino Bošković i Benston ‘svemirski kauboj i glazbeni putnik istraživač’ otisnuo se u veliku transžanrovsku avanturu koja, kako sam veli, u strastveni zagrljaj spaja ‘disco, afro-beat, Talking Headse i Davida Bowiea’. Dodao bih tome još barem pet šest žanrova, stilova i vrsta poput – recimo jazza – koji podužu završnicu uvodnog broja albuma saksofonskim solom Marina Živkovića seli u jazz.
Za Živkovića bi se moglo reći da je ostavio najočitiji trag uz lidera projekta Damira Trkulja Šilju, garage-rock velemajstora Gatuza (ali i Majki), na albumu svojevrsne alter-rock super grupe. Jer, u Benstonu su još Gatuzov bubnjar Goran Martinjak, gitaristi Zoran Čalić, Jim July iliti Bojan Đurđević iz Garage In July, Mater Palestrina Mazić iz Big Strip Gorille, Gatuzov basist Jakov Kolega, te Martin Mandić iz BrudBBB.
Parangall / Benston, Sad sam tu – izvrsni galop svemirskih kauboja
8/ SARA RENAR – ‘Šuti i pjevaj’ (Croatia records)
Sara Renar je prošla put prilično sličan genezi Tracey Thorn od dana Marine Girls, Everything But The Girl pa do samostalne karijere koja se rasplamasala nakon ‘Out In The Woods’ iz već davne 2007. godine. Baš kao i Tracey i Sara se postupno sve više okretala slojevitijoj produkciji (čitaj: elektronici) i eksperimentalnoj zvukovnici sljubljenoj uz njen prepoznatljiv autorski (kantautorski) iskaz ne prežući od smionih kombinacija pomno odabranih žanrovskih krhotina.
9/ ŠETAČI – ‘Galaksija’ (Dallas)
Po žestini bliski srodnici M.O.R.T.-a, a tekstovima kritičkim rimama Saše Antića i TBF-a, Šetači ipak nisu izravni izdanak punka iz garaže već družina koja će na podlozi ‘bazičnog’ rock zvuka – lišenog naravno instrumentalističkih prenemaganja – graditi svoju zvučnu sliku u kojoj je mjesta i za jecaje Hammonda i usne harmonike u ‘dylanovskoj’ laganici ‘Tu sebe vidiš’, furiozna gitarska sola u funky-blues stilizaciji ‘Sviram svoj blues’ (koja jednako dobro zvuči i kao brzac i u usporenjima), ‘sudbinski’ metalni kolor u gnjevnoj ‘Pitanja’ (odličnom slojevitom broju s primislima i na RHCP u kojem se na riffove savršeno nadovezuje saksofon) pa i reperske dionice gosta Saše Antića u ‘Teatru apsurda’.
Prvijenac Šetača objavljen i na vinilu – apsolutno je vrijedan svake pažnje. Vrag će ga znati, možda je baš on i jedan od bure vjesnika novog vala rockerskih bandova koji imaju što – a i znaju kako – kazati.
10/ MIROSLAV TADIĆ & YVETTE HOLZWARTH – ‘Luka’ (Croatia records)
Čuli ste to već u izvedbama tradicijskih glazbenika-etnomuzikologa zaronjenih u duboke slojeve makedonske glazbe, u izvedbama pop i rock muzičara te vrsnih jazzera; u orkestralnim verzijama s filmskih soundtracka ili na smotrama folklora no da je riječ o nepresušnom vrelu nadahnuća kojim se i te naizgled ‘javne glazbene površine’ mogu čitati na nove i svježe načine neupitno dokazuju Miroslav Tadić i Yvette Holzwarth albumom ‘Luka’. Jer, kao u kakav dalmatinski mandrač i u ovaj se album znakovito nazvan ‘Luka’ sidre te jedno drugome uz bok vežu tradicijska makedonska glazba i poputbina koju su sa sobom u projekt donijeli virtuozni gitarist i njegova sjajna partnerica s violinom i violom.
11/ EDI EAST TRANCE BLUES – ’35’61’ iz 2020. Caminada’ (Spona)
Edi Maružin je oduvijek bio sklon bluesu koji je, ako ćete pravo, zajedno sa bazičnim rockom, tex-mexom, istarskom glazbom ‘po domaću’, freak-folkom… bio dio čudesnog glazbenog amalgama Gustafa. Edie East Trance Blues – Edijeva post Gustafi inkarnacija ili možda čak Gustafi drugim sredstvima – prigrlio je blues kao glavni žanrovski okvir te mu na debutu ‘Sumpor’ iz prve podigli spomenik. Nastavak je stigao u obliku albuma naizgled kriptičnog imena ’35’61′ iz 2020. Caminada’ no njegovo ime govori o trajanju pjesama te činjenici da je album sniman tijekom 2020. Snimljen je dakle u vrijeme prvog vala pandemije i to, kako veli Edi, u prostoriji studija u Maružinima odnosno bazi iz koje je – sam mi je kazao – pješačio uzduž i poprijeko Istre.
I u tim covidom iznuđenim samotnjačkim lutanjima ponovo otkrivao čarobne krajobraze Istre i crpio nadahnuće za novi album. Stoga je ’35’61’ iz 2020. Caminada’ još jedan od albuma čudne pandemijske godine. Kao i oni Paula McCartneya, Taylor Swift… i mnogih drugih koji su vrijeme prisilne apstinencije od koncerata iskoristili za ‘do it yourself‘ projekte. Kod Edija ne baš ‘uradi sam’ jer su mu na albumu ruke dali stari prijatelji i suradnici među kojima i producent albuma – nezaobilazni Edi Cukerić.
12/ ZRINKA POSAVEC – ‘Pjesme o ljubavi i tijelu’ (Croatia records)
Kod Zrinke Posavec ništa novo. Kristalno čist vokal – na tragu onih čarobnih glasova jedne Sandy Denny, Joan Baez ili Judy Collins – emocionalna izvedba te odlični aranžmani i instrumentalna pratnja klaviristice Kristine Bjelopavlović Cesar, gitarista Maria Igreca i Ambrozija Puškarića, kontrabasiste Gorana Delača te udaraljkaša Borne Šercera (koji je podjednako na ti s jazzom i world musicom) i ovog su puta na friškom albumu jednadžba bez ijedne nepoznanice. S vlastitim materijalom nadahnutim tradicijskom glazbom nije lako izaći na kraj no Zrinkine su pjesme istovremeno i tako ‘poznate’ i obdarene svježinom.
13/ ŠIMUN MATIŠIĆ QUINTET – ‘Tribute to B.P.’ (Croatia records)
Šimun dobro zna da su mjera pa i pridržavanje maksime ‘manje je više’ daleko važniji od ‘viška nota’ i brzine sola a ‘poniznost’ pred ostavštinom velikih autora/instrumentalista – pa ma kako da se to činilo kontroverznim – jedini pravi putokaz do vlastitih interpretacija tuđeg izvornika. Jer ‘Tribut To B.P.’ je baš takav projekt; album u kojem se ponizno klanja ostavštini izvornika svjestan njene vrijednosti i izvanvremenosti no ne libeći se dati svoje viđenje. Formula je to koja bezgrješno prolazi kad god se originalima pristupa otvorena srca ali i otvorenih čakri kao kreativnih vrtloga vlastitih glazbenih nadahnuća.
14/ MATIJA DEDIĆ – ‘Ladies’ (Croatia records)
‘Žene su ženstvene, žene su ženstvene’ pjevao je Buldožer u antologijskoj ‘Žene i muškarci’ što je, barem sam ja to tako shvatio, jedna od linija vodilja Matijinog projekta ‘Ladies’. Treba li bolji dokaz za to od sfumatozne i emocijama natopljene skladbe ‘Bok’ Sare Renar s čudesnom završnicom u koju je uz sugestivni klavir utkana i potka etnoa- Ili pak laganica Gibina ‘Sebi dovoljan’ sa Martinom Majerle uz diskretan bubanj Marka Lazarića, melodiozan bas Henrija Radanovića i Matijin klavir koji se uvlači u sve pore broja poput bisernog dažda. Očekivano ni ostatak albuma nije ništa slabiji.
15/ BRAIN HOLIDAYS – ‘Jamaican Connection’ (Dallas)
Parafrazirajući Gegovu amblematsku ‘Hvar je nama naša majka’, Brain Holidays bi složno mogli zapjevati ‘Reggae nam je mila majka, na red došla je Jamajka’. Ne samo stoga što je novi album snimljen u Kingstonu na Jamajci u studiju Tuff Gong (u kojem – ako ne baš i duh – još u zraku visi dim ‘gange’ Boba Marleya) već zbog trajne i dubinske predanosti reggaeu. Ako i nisu baš prvoborci reggaea u ovim krajevima – jer tamo nekih davnih godina Zagrebom je harala Naturalna mistika, a o reggae su se očešali mnogi, od Šarla akrobate i Haustora do Šo!Mazgoona i Picigin benda – Brain Holidays su najuporniji i najposvećeniji ‘korijenskom’ zvuku.
‘Jamaican Connection’ je najbolji i najzreliji projekt Brain Holidaysa (koji ujedno pokazuje da je izvorna vizija lidera benda Marka Gaćine bila vraški točna) mirne duše može pod ruku s bilo kojim aktualnim albumom globalne reggaeom nadahnute produkcije te je apsolutni akreditiv za band kojeg bi na pozornici poželio svaki organizator (ne samo) ljetnih festivala.
Bravo Toni … odlična stvar