Mario Tomašić (Atlantida): Poslušajte nas i shvatit ćete da smo jednostavno drugačiji.

Oglas

atlantidaDubrovački bend Atlantida trenutno promovira svoj, “povratnički” album ‘Premalo za san’. Djeluju od 1990 godine, a njihov prepoznatljiv rock izičaj itekako je dobro prihvaćen na našoj glazbenoj sceni. Razgovarali smo s njihovim bubnjarem Mariom Tomašićem koji nam je otkrio što rade osim glazbe, s kim bi voljeli surađivati..

Vaš prvi studijski album “Eyes Of Reallity” objavljen je 1994. Godine.  Po čemu se razlikuje od onoga što danas radite?

“Eyes of reality” je bio čisti heavy…  žestok i progresivan album koji je, ako uzmemo u obzir prosjek godina tadašnjih članova benda (19), svirački i kreativno odrađen doista zrelo i koji je odmah  po izlasku u pozitivnom smislu iznenadio i struku i publiku (žanrovsku naravno) premda nas same u produkcijskom dijelu i nije zadovoljio. Pa ipak, doslovno preko noći  proglašeni smo jednim od najboljih  heavy  metal bendova u državi u tom trenutku. Ni sami nismo bili svjesni  što se događa, ali već tada iza nas je stajao višegodišnji rad i danonoćne probe. Album je izašao u 9-om mjesecu, a već u 11-om dobivamo poziv za nastup na godišnjici Metal Manije gdje je Pišta na jednom mjestu okupio najbolje što je regionalna hard’n’heavy scena tada imala. Nabrojat ću samo da smo stage, ali i garderobu između ostalih tu noć djelili sa  Šank Rokom, Divljim Jagodama i Atomskim Skloništem. Bila je to velika čast za nas “mulce iz Grada” koji tamo kao nešto sviraju.  Zaredale su svirke, pozivi na rock maratone i pojedine festivale. Uglavnom, jako smo ponosni na ‘Eyes of reality’ i na taj period. ‘Premalo za san’ je posve druga priča iz više razloga. Naime, svi znamo da je heavy metal,namjerno ću se tako izrazit, “internacionalna glazba” koja uglavnom počiva na engleskom jeziku i bendovi koji sviraju takvu vrstu glazbe više-manje moraju poštovati uzuse na kojima ona počiva,a svi znamo što to znači. E sad, kad smo se već odlučili vratiti hrvatskom jeziku osnovna ideja bila je: proširiti vidike; u glazbenom smislu to je značilo ne bježati od ničega, ali i ničemu robovati. Više nismo željeli zvučati internacionalno već autohtono. Obožavamo naš Grad koji je sam po sebi neiscrpan izvor inspiracije i vjerujem da nam on tu ljubav uzvraća pjevajući iz nas. Preslušavajući ‘Premalo za san’ zasigurno ćete osjetiti notu mističnosti koja se provlači gotovo od početka do kraja albuma. Uvjeren sam da nam je upravo tu dozu mističnosti, te te neke neobične ljepote dao sam Grad i zato mu još jedno veliko hvala. Za one koji ne znaju o kojem gradu govorim, riječ je naravno o Dubrovniku. ‘Premalo za san’ je spoj raznih energija koje su u pojedinim trenutcima izlazile na površinu ne mareći o stilu, pravcu, žanru ili čemu već. Upravo zato možete čuti žestoke gitarističke rifove i zvuke narodnih instrumenata kako se ljube na istom mjestu. 

Kada usporedite ondašnje  vrijeme i danas, što se sve u međuvremenu promijenilo u glazbi, na sceni?

Kada govorimo o glazbi moramo govoriti i o umjetnosti. Znamo da bavljenje umijetnošću nikada nije bilo bogzna kako isplativo; sponzora i općenito zainteresiranih za ulaganje u glazbu sve je manje, ali… da će se sve    iskomercijalizirati do te mjere da ti se život zgadi,e na to nismo računali. I prije je bilo svega, ali ovo što se upravo događa dostiglo je svoj vrhunac. Izgleda da je danas u glazbi sve dopušteno i čini se kako to jako uveseljava ovaj narod pa na koncu takvi nažalost i prolaze najbolje. Time sam sve rekao. Rokeri sviraju sve manje, samim tim sve je manje love I ako se ovako nastavi neću se čudit ako za par godina rock koncerti budu prvoklasna senzacija ili ih uopće ne bude. Doduše svira se po manjim klubovima “za kašetu brokava” i svirka je dobra, no riječ je uglavnom o coverima. Kvalitetnih bendova koji se bave autorskim radom sve je manje i sve teže preživljavaju, a tržište sve manje cijeni njihov rad. Ono što se nekad zvalo “rock scena” danas definitivno ne postoji. Nedostaje i zajedništva koje je nekad krasilo rock bendove, svi gledaju svoja posla i kako ubost gažu više. Vremena su doista teška, ali možda bi zajedno mogli ipak nešto više. 

Kako ste zadovoljni reakcijama publike na vaš aktualni album “Premalo za san”?

Album je u prodaji 4 mjeseca i za sada smo jako zadovoljni reakcijama, čak bi rekao i da smo iznenađeni na koji ga način ljudi komentiraju. Jedni govore da ih je toliko zarazio da u zadnje vrijeme ništa drugo I ne slušaju, drugima je Komentara je zaista puno, ljudi nam pišu i podržavaju nas, a mi ih volimo i ovim putem ih pozdravljamo. Velika većina Atlantidu je otkrila tek sada što i nije čudno jer je za vrijeme naše “hibernacije” odrasla čitava jedna generacija. Najzanimljivije od svega je to što nam se javljaju ljudi svih dobnih skupina, ono što se kaže od 7 do 77, svima je to nešto novo i originalno. Premda kao bend postojimo prilično dugo čini se kao da smo tek sada na pravom početku što I ne mora nužno biti loše. Naš je zadatak u narednom razdoblju što više svirati i donjeti pjesme do što više ušiju i vjerujem da onda rezultat neće izostati.  

Koliko je danas isplativo izdavati CD-e? Kupujete li vi CD-e ili ih skidate s interneta?

Dokle god se prodavaju znači da ih se isplati izdavati. Govorim iz perspektive  izdavača jer bendovi s financijske strane od cd-ova imaju zanemarivu korist. Nikada nisam skinuo niti jednu pjesmu s interneta, ne znam kako se to radi i ne zanima me. Strastveni sam kolekcionar glazbe koju volim i da, još uvijek kupujem cd-ove.

Pamtite li prvi javni nastup? Koliko se vaš izričaj, trema prije nastupa i sam uspjeh promijenio od početka do danas?

Naravno da pamtim prvi javni nastup I zajedno s Novom i Lasićem uvijek se nasmijem od srca kad se sjetimo toga. Svirali smo u Domu umirovljenika gdje smo i koristili prostoriju za probe. Još je bila Juga, 90-ta godina… Koncert su prekinule snage reda I zakona kad smo odsvirali Ružu od Prljavaca. Što se treme tiče mislim da nikada nismo imali takvu tremu kao nedavno pred prvi povratnički koncert u Dubrovniku. Prvi put nakon toliko godina I još Dubrovnik. Nije moglo teže. A inače s tim nemamo nekakvih posebnih problema. 

Što vas čini drukčijim od drugih rock bendova?

Poslušajte nas i shvatit ćete da smo jednostavno drugačiji.

Tko je zaslužan za tekstove i glazbu?

Ja pišem tekstove, a što se ovog  albuma tiče, kao autori glazbe tu smo Nova, Lasić i ja.

Koliko često imate probe budući da neki od vas žive u Zagrebu, ostatak benda u Dubrovniku i koliko vremena uopće provodite uz glazbu?

Funkcioniramo po dobro znanom sistemu “snađi se druže”. Ajmo reć da smo jako dobro svladali gradivo pa nam ne treba puno vremena za pripremiti ispit ili u ovom slučaju koncert. S druge strane često idemo gore- dole pa bend ne pati. Na istom principu smo dovršili pjesme I snimili album. Probe u Dubrovniku, studio u Zagrebu.    

Što ostali dio benda radi osim sviranja?

Rekao bih da uz bend svi još vodimo nekakav paralelni, dvostruki život I svi nešto radimo. Šalim se naravno, ali ako govorimo o poslu sviranje nam je zaista prva I najveća ljubav I kad bi to bilo moguće bio bi to jedini posao, posao pod navodne znakove, kojim bi se bavili. Inače,imamo jednog ton majstora, pa jednog vrhunskog ugostitelja, pa jednog profesora glazbe I na koncu jednog učitelja tenisa.

Koji su bendovi utjecali na vaš zvuk i kome biste recimo voljeli biti predgrupa?

Slušali smo sve i svašta, ali mislim da neću pogriješiti ako izdvojim Deep Purple, Whitesnake, Iron Maiden, Metallicu, King Diamond…  Za 1. aprila na našoj facebook stranici pustili smo vijest kako su Maideni odabrali upravo nas kao predgrupu za svoju nadolazeću svjetsku turneju. Ne bi imali ništa protiv kada bi se tako nešto I obistinilo.

Kad biste se morali fokusirati na domaće glazbenike, s kim biste voljeli surađivati i zašto?

Da budem iskren o tome nismo niti razmišljali pa ne znam koga bi izdvojio kao potencijalnog suradnika ili suradnicu. Hrvatska je puna kvalitetnih glazbenika i sigurno je da svi u bendu imaju nekog svog favorita s kojim bi se željeli upoznati, surađivati ili nešto novo naučiti.

Da vam se pruži šansa da budete predgrupa Miši Kovaču, što biste napravili, kako biste reagirali?

Na to pitanje mogu odgovoriti u svoje ime premda mislim da bi I ostatak postupio jednako. Mišo je zna se, legenda Dalmacije I Hrvatske uz čije pjesme smo odrasli i čije se pjesme i danas rado slušaju I pjevaju. Svakako bi mi bila čast svirati bubanj iza jednog takvog velikog pjevača I čovjeka. Vidjeli ste da Atlantida i s Terezom i s Ibricom funkcionira savršeno, nema nikakvog razloga da to ne bi bio slučaj I s Mišom.  

A biste li recimo ikad pristali snimiti pjesmu s Jelenom Rozgom ili Majom Šuput i pod kojim uvjetima?

Da biste s nekim snimili pjesmu morate imati viziju što ćete dobiti na taj način I zašto će baš ta osoba obogatiti  vašu pjesmu. Žanrovski  možete dolaziti iz različitih svijetova, ali  vrlo je važno imati jednake ili bar slične poglede na glazbu kao umjetnost, svijetovi nisu bitni, ali morate biti iz iste dimenzije jer jedino takvi zajedno pojačaju dojam. U suprotnom, na okupu možete imati ne znam kakva zvučna imena, a da sve skupa ispadne neprirodno I smiješno. Ako razmišljate na taj način uvidjet ćete da je sasvim logično kad Atlantida ostvari suradnju sa Ibricom ili Terezom. Dakle, dimenzija iz koje dolazite je prvi preduvijet za uspješnu suradnju, a osobe koje ste naveli ne egzistiraju u našoj dimenziji, a samim time ni mi u njihovoj pa je suradnja jednostavno nemoguća.  

Koja vam je najdraža anegdota iz bendovskog života?

Bilo ih je bezbroj, a evo sad mi na pamet pada jedna iz davne 94-te kad smo Lasić I ja nakon jednog našeg koncerta odlučili ostat u Zagrebu I malo se zabavit dok je ostatak uredno krenuo put Dubrovnika. Tu nas je zatekla vijest da dođemo na potpisivanje ugovora za izdavanje našeg prvog albuma. Naravno, sreći nije bilo kraja. Nakon sastanka kod izdavača, uzeli smo ugovor pod ruku, kupili najskuplji šampanjac, izabrali najbolji taxi, sjećam se da je bio novi Mercedes bijele boje i lijepo se vozikali Zagrebom, pijuckali na zadnjem sjedištu, kreveljili se, vrištali od smijeha. Usljedila je večera u restoranu pa izlazak. Iduća dva dana bili smo bez prebijene pare, a bila nas je sramota zvat doma jer smo s onim što smo dobili mogli bez problema živjet nekoliko dana. Gladni I žedni stopirali smo do Rijeke, pojeli nešto u pučkoj kuhinji i na koncu se ušuljali u brod za Dubrovnik ko slijepi putnici. Bila je to  avantura za pamćenje.

Gdje još niste nastupali, a voljeli biste?

Nismo nastupali na Wembleyu, a voljeli bismo.

Ček dis aut