Ezerki & 7/8 – Ludi za Makedonijom, CD i koncert u Lisinskom: Po-ubavo pesamče od Makedonče

Oglas

Piše: Janko Heidl

„Po-ubavo devojče od Makedonče… Bitoola, moj roden kraj…“ Po izlasku iz velike dvorane Vatroslava Lisinskog u Zagrebu, meteorološki ugodnog 18. listopada o. g., vjerojatno malo koji nazočnik priredbi imenovanoj „Ludi za Makedonijom“ sastava Ezerki & 7/8 nije, zanesen vedrinom tridesetočlane skupine, pjevušio gornje riječi, najpamtljivije dijelove pjesama „Bitola, moj roden kraj“ i „Makedonsko devojče“, kojima su vokalistice jezerke i instrumentalisti sedum osmini zatvorili bodar jednoipolsatni nastup, nabijen milinom i čilom energijom. Da čovjeka prođu srsi od divote.

Nakon tri godine pretežnog mirovanja u javnim poslima, posrijedi bje prvi veliki nastup zagrebačke glazbene družbe što od 1995. (7/8 od 1999.) djeluje pod okriljem Hrvatsko-makedonskog društva i – iznosimo elementarno – izvodi repertoar isključivo makedonskih narodnih, tradicijskih pjesama i onih za koje se to misli, iako su ih skladali suvremen autori, poput, primjerice Jonča Hristovskog (1931-2000.), potpisnika gorespomenutih „Bitole“ i „Makedonskog devojčeta“ te „Ako umram, em zaginam“ i drugih.

Mada u Ezerki & 7/8 ima tek šačica pravih Makedonaca, čak i Makedonci u Makedoniji drže da je posrijedi najreprezentativniji etnomakedonski glazbeni sastav u regiji, a time, je li, i u svijetu. Iza njih je pet CD-a, jedan bolji od rugoga, u nakladi Dallas Recordsa – „Livingroom“ (prvo izdanje Makedonija, 2003.), „Baknež“ (2006.), „Spektakl“ (2008., koncertni, plus DVD), „Mustra“ (2010.) i „Amfiteatar“ (2014.).  – a ovaj je nastup promovirao šesto, kompilaciju, kako se i u nas rado veli, best of snimki, odnosno najbolje od, nazvanu kao i priredba. A isto je nazvan i otprilike jednosatni dokumentarni promotivni film što ga redateljsko-scenaristički potpisuju Antonija Kren i Bruno Urlić, violinist, producent i aranžer te svojevrsni glazbeni voditelj sastava, prikazan (film, dakako) u uvodnom djelu programa.

Nakon tog filmskopremijernog, više-manje formalnog dijela, tek oko 21.30 h na pozornicu stupiše glazbenici i zaiskriše onime što je većina zapravo i došla vidjeti i čuti, nizom brsnatih etnomakedonskih bisera u srčanoj, krilatoj, zvonkoglasnoj izvedbi izvanredno uigranih amatera u najboljem smislu te riječi (amater kao onaj tko što radi iz ljubavi).

Koncert su otpočeli sa „So maki sum se rodila“, posvetom Toši Proeskom, kojem je dva dana prije bila deseta obljetnica pogibije, a koji je u istoj skladbi pjevački gostovao na albumu „Baknež“. Slijedile su brže i sporije, vedrije i sjetnije, brižnije i razbibrižnije – „Eleno kerko“, „Se posvrši serbez Donka“, „Jane Sandanski“, „Kasapsko oro“, „Rum, dum, dum“, „Kalajdžisko oro“, „Vo naše selo“, „Brala moma kapini“, „Fato mori dušmanke“, „Jovano, Jovanke“ i dr. – a bez obzira na glazbeni timbar ili pripovjednu temu pojedine skladbe, svaka zvučaše istovremeno duhovito i zabavno te duboko i osjećajno, i šarplaninski silno i trepetljivo nježno poput ohridskojezerskog lahorvalića.

Premda su Ezerki i 7/8 na nosačima zvuka i koncertima često pozivali glasovite goste, katkad možda više zbog nastojanja za privlačenjem pažnje šire javnosti, a katkad i one koji su čujno doprinijeli vrsnoći (npr. Matija Dedić, Bodan Arsovski, Damir Kukuruzović), ovom zgodom, kako je valjano i pravo, uzdali su se samo u vlastite snage, a vokalne su solističke prigode dobile Ljiljana Prevolšek („Po drum odam majče“) i Tajana Gluhak („Zajdi, zajdi“), interpretacijskom osjećajnošću ni zrnca manje dojmljive od kakve najčuvenije gošće-dive.

Uz opuštenog, zanesenog, dinamičnog i preciznog čelovođu te duhovitog i nenametljivog konferansjea Brunu Urlića u čije se ruke Ezerki, sa zborovoditeljicom Darkom Kragović, i 7/8 očito rado predaju, a „čije sviranje violine koketira s virtuoznošću“, kako na pozornici reče bivši stalni član, harmonikaš Stojan Trajkov, priredba „Ludi za Makedonijom“ nedvoumno je ispunila opravdano visoka očekivanja i najzahtjevnijih.

„Po-ubavo devojče od Makedonče… Bitoola, moj roden kraj…“

Obje se pjesme, nosačice tih stihova, nalaze i na svježoj, prvoj zbirci radova Ezerki & 7/8, imenovanoj, spomenusmo već, „Ludi za Makedonijom“ (Dallas Records, 2017.), na čijih se 78 min nalazi osamnaest pjesama s prethodnih albuma, izuzev prvenca „Living Room – Pesni od golemata odaja“.

Štono riječ, da su pjesme odabrane i žmirečki, ili izvučene iz šešira, kompilacija jednostavno ne bi mogla ispasti loša, jer jedini problem svakoga izbornika ‘najboljega od’ Ezerkija & 7/8 je čega se i zašto odreći iz obilja vrsnoga.

Nakana sastavljača je, po svoj prilici, bila ponajprije predstaviti suradnje s glasovitim gostima, što svakako doprinosi raznolikosti u istome. Šarmantni naturščik-pjevač Rade Šerbedžija („More sokol pie“, „Libe Stano“ ) ili uklopljeno-neuklopljeni Zoran Predin („Ako umram, em zaginam“) zanimljivo pomiču pjesme ustranu, pjevački će doprinosi Luke Nižetića („Jovano, Jovanke“) ili Toše Proeskoga („So maki sum se rodil jas“) ponekom uhu zazvučati odveć popistički slatkasto, dok se najuvjerljivijim sljubljivanjima čine ono sa žrnovničkom Klapom Sv. Florijan u ushitnoj „Brala moma kapini“ te ono s Matijom Dedićem čija pijanistička snatrenja „Biljanu platno beleše (Lullaby)“, kao i „Si zaljubiv edno mome“, potonji u kombinaciji s dirljivim pjevačkim parom Safiudina Alimoskog i Sakin Modronje, promiču u jedan od vrhunaca u dosad snimljenom opusu Ezerkija & 7/8.

S iznimkom posljednjespomenutih, Ezerki & 7/8 kao da ipak najbolje zvuči oslonjen na same sebe, što na CD-u „Ludi za Makedonijom“ potvrđuju uvodna „Po drum odam majče“ u kojoj glavni glas daje Ljiljana Prevolšek, „Jane Sandanski“, „Fato, mori dušmanke“, „Prošeta se Jovka Kumanovska“ u kojoj pjeva Krunoslava Kuljiš, „Bitola, moj roden kraj“ i „Makedonsko devojče“ te instrumentalne „Veligdensko oro“ i „Kalajdžisko oro“.

 

Ček dis aut