Zdenko Ivanušić Quartet – Free fall (Zivaldo,2009.)

Oglas

ivanusicNajprije malo statistike. Album „Free Fall“, četvrti je nosač zvuka Zdenka Ivanušića, nakon dva albuma izdana s Donna Lee Saxophone Quartet (“Four Odd” iz 2005. i”Mellow” iz 2008.) i samostalnog pokušaja iz 2007. :„Lost in HTML“, sve u izdanju vlastite tvrtke Zivaldo Records pokrenute početkom 2005. s namjerom  izdavanja originalne glazbe hrvatskih neafirmiranih autora.

Ivanušić nije nepoznato ime na našoj glazbenoj sceni. Školovani glazbenik, kompozitor i aranžer, u posljednjih je dvadesetak godina na njoj prisutan što kroz Donna Lee Saxophone Quartet, što kroz vlastite sastave, a često i kao suradnik domaćih i stranih jazz, funk, rock i pop sastava i orkestara.

Ovom prilikom je u studiju u Velikoj Gorici okupio kvartet, u kojem osim njega nastupaju Elvis Penava na gitari, Zvonimir Bučević Buč na električnom basu i Borna Šercar na bubnjevima. Sve redom glazbenici u naponu snage s puno „utakmica u nogama“, ukratko: imena koja bi trebala garantirati ozbiljnu, ali i relaksiranu svirku.

fallVeć u nastupnoj kompoziciji Some Blue Ivanušić pokazuje svoje adute: u inače sanbornovskoj temi njegov kristalno čist altoistički ton, na tragu više Marsha ili Konitza nego samog Sanborna, uz sličan pristup Penave daje interesantan kontrapunkt razigranoj ritam sekciji.

Opći je dojam – iako ne znam kojim su redoslijedom stvari snimane u studiju – da se band zagrijava, razgibava i proteže prije pravih napora. Sjajni funky bop Maestro M koji slijedi potvrđuje tu pretpostavku. Razigrani Šercar i Bučević su ovdje kao ribe u vodi, a na njihovoj se sinkopiranoj podlozi uključuje gitarist, najprije kao pomalo oklijevajući, a onda hvatajući drive, kojem se „u trku“ priključuje vođa sastava.

Ravnoteža se u vrlo dobro napisanoj melodiji Four to Go polako seli prema latino prizvucima, gdje Penava opet ima dovoljno prostora da pokaže što zna. Iako je njegov jazz background jasan i očituje se kroz čist i dorađen ton i način fraziranja, u solo dionicama se na trenutke više kroz atmosferu nego tehničku izvedbu osjeti i duh Carlosa Santane.

Marching Roots, u skladu sa svojim imenom počinje kratkim Šercarovim solom koji priprema teren za sax, koji izlaže temu, na koju se nadovezuje Penava koji opet „vraća lopticu“ altoistu. Solidna skladba, s interesantnim „lažnim krajem“ u kojoj se ipak ne mogu oteti dojmu da se povremeno uključuje automatski pilot. Tako nešto sigurno ne vrijedi za zahtjevnu Mellow, uz već spomenutu Four to Go jedinu skladbu koja je već ranije izdana na istoimenom albumu DLSQ. U jasnoj, dobroj snimci do izražaja dolaze nijanse glazbenih „boja“ svakog instrumenta, a u leaderovom fraziranju osjete se i više nego natruhe Coltranea. Inače, za svakog je saksofonista to vrlo sklizak teren, ali Ivanušić ovdje suvereno iznosi i varira ideju „s glavom i repom“ i pokazuje izvođačku zrelost.

Naslovna skladba pravi je aranžerski i izvođački biser. Temu naznačava unisoni nastup saksofona i basa, koji se opet pojavljuje i na kraju. Između se međutim događa ono pravo. Sax i gitara se odmiču od linearnosti i „zakuhavaju“ na pulsirajućoj vrlo kompaktnoj bučercerskoj podlozi. Ton gitare (konačno) postaje „prljaviji“: duh je pušten iz boce. Moj definitivni favorit.

Kao što sam uvodnu skladbu albuma shvatio kao zagrijavanje, tako mi se čini da je Real Free replika naslovne skladbe jednostavno uzimanje predaha pred završetak albuma. Respektiram sve free pokušaje domaćih glazbenika koji nisu diletantski, jer svatko je svjestan kako je teško dostići energiju, intenzitet i majstorstvo jednog Ornette Colemana ili Charles Gaylea. Ovo je takav pošten pokušaj i ništa drugo nego: kapa dolje za napor i ambiciju.

Nakon predaha ZIQ opet gađa „ravno u sridu.“ Prijemčiva tema izložena na beskompromisno funky podlozi, ritmičkoj mješavini Bo Diddleya i New Orleansa, Bizznezz se jednostavno kotrlja u pravom smjeru. Kemija u bandu je očita, ako se ne varam bubnjar nedvojbeno uživa i to se prenosi i na ostale glazbenike. Šlag na torti je fini melodični basistički solo, koji se za razliku od većine solističkih intervencija članova ritam sekcije u jazzu ovdje savršeno uklapa u zvučnu sliku. Još jedan intimni favorit.

Za kraj, najprije jedna lagana i pozračna Samba FAQ, čija melodija i ozračje upravo odgovara timbru i attacku Ivanušića i Penave. U najboljoj getzističkoj maniri ovaj prvi s lakoćom klizi kroz temu, koja „kao po ulju“ odlazi u fade out, ustupajući mjesto završnoj baladi Happy Now, čiji je dugi gitaristički intro, pa zatim lirični solo saxa upravo primjeren smirujući završetak albuma.

Dinko Prpić



Ček dis aut