POP GALLAKSIJA | Jugotonove “zlatne šezdesete” (5/6) – Sa svih strana pa u Dubravu

Najbolji albumi šezdesetih (53)

Kemeleoni

Jugotonove “zlatne šezdesete” – 5. dio

Sa svih strana pa u Dubravu

Piše: Zlatko Gall

Na etiketi Jugotona našle su se i snimke koparskih Kameleona.

Grupu su 1965., osnovali tada još gimnazijalci  ritam gitarist Danilo Kocjančič, solo gitarist Marijan Maliković, basist Jadran Ogrin i bubnjar Tulio Furlanič a već nakon prvih nastupa (dakako repertoar je bio temeljen na Beatlesima ali i na  The Mamas & The Papas zbog odličnih višeglasja banda) pridružio im se orguljaš Vanja Valič. Na svom prvom singlu za Jugoton Kameleoni su doslovno bljesnuli. Podjednako odličnim izvedbama covera „Dedicated To The One I Love“ (znanog hita iz repertoara The Mamas & The Papas“) i „Too Much Of My Love“ Kinksa te autorskim brojevima „Story Of My Brown Friend“ i „Gdje si, ljubavi“. Kameleoni su većini tadašnjih domaćih VIS-ova djelovali kao pridošlice iz nekog drugog svijeta. Svojom usviranošću – jer koncerti su im bili fortepa i nastupi u talijanskim klubovima, vrhunskom opremom, imageom i odjećom posve usuglašeni sa izgledom zapadnjačkih bandova, bili su gotovo uljezi iz nekog drugog svijeta. Uostalom uprije uzlaska EP-ja bili su već dva puta pobjednici Festivala VIS-ova u Zagrebu te nosioci titule Šampiona Jugoslavije – kako je u izvornoj bilješci za EP napisao Veljko Despot. Zanimljivo je da se Despot javlja i na drugom singlu Kameleona, ovog puta kao producent. Naime nakon neuspjelog pokušaja proboja u Engleskoj Kameleoni sse dijele na dvije frakcije a ona koja je zadržala izvorno ime (s Tavčarom, Furlanićem, Valićem i Ogrnimom) objavljuje EP s autorskim brojevima „I’m Gonna Tell You“, „Sunny Cry“ i „Captain“ koji su se našli u filmu Boštjana Hladnika „Sončni krik“. „Sunny Cry“ je temeljen na riffu Boa Diddleya uz dodatak tipičnih „kameleonskih“ garažnih orgulja, snena „I’m Gonna Tell You 1&2“ je bila nadahnuta psihodelijom  a „Captain“ balada razlomljene ritmičke strukture te bliska poetici američke garažne psych scene (s bas dionicom koja je imala nešto i od Hendrixovog „Hey Joea“).

Beogradski Zlatni dečaci – osnovani 1962. i predvođeni odličnim gitaristom Veliborom Borkom Kaclom, orguljašem  Predragom Lukićem te ritam gitaristom i pjevačem Bobom Stefanovićem – su uspjeh postigli svojim instrumentalnim obradama klasike pa su se na njihovom EP-ju 1966. našla Dvorakova „Humoreska br.7 u Ges duru“, tema iz „Labuđeg jezera“ Čajkovskoga , tema iz Gounodovog „Fausta“ te valcerom „Dunavski valovi“ Iona Ivanovicija. Sva četiri broja su godinu ranije objavljena na prestižnoj etiketi Fontana no bez proboja na zapadnoeuropsko tržište. Naravno elementi klasike već su tih godina na velika vrata ulazili u rock (Nice, Moody Blues…) no ovaj tip instrumentalnog „crossovera“ (s primislima na nezaobilaznih Shadowsa mada besprijekorno odsviran bio je zacijelo miliji srednjoj generaciji nego li mlađoj rokerskijoj publici.  Drugi singl Zlatni dečaci snimaju 1966. no ovog puta na EP-ju četiri vokalna broja s glasom Bobe Stefanovića – „Sam“ (cover „Mr.Lonely“) i „Samo ti“ („It’s Not True“) „Pamtim taj dan“ i „Ne Želim kraj“. Ohrabren popularnošću Boba Stefanović napušta Zlatne dečake a Boreko Kacl odlazi u prvu postavu Korni grupe no prije razlaza 1968. Zlatni dečaci na EP-ju Miodraga Jevremovića sviraju u tri broja: velikom domaćem hitu „18 žutih ruža“ (coveru Darinove „18 Yellow Roses“, „Meni ne treba nitko“ („Non aspetto nessuno“ Little Tonyja) i „House Of The Rising Sun“. Dakako ova potonja u aranžmanu Animalsa. Jer i Miki Jevremović, kao uostalom i Mišo Kovač na EP-ju (na kojem su hitoidni coveri „San Francisco“, „Daj da odem“ ( „Release Me“ Enggelberta Hmperdincka), „Htjela to ti ili ne“ („Lo quieras o no“ Georgiea Danna) i Mihaljinčeva „Ne tuguj ljubavi“) obitavali su u prostoru i rock i pop stilizacija i talijanske tadašnje nove canzone.

Da su brojni tadašnji VIS-ovi na EP-jeve snimali covere svjedoči i Ansambl Montenegro koji je na EP znakovitog naslova „Ansambl Montenegro izvodi svetske hitove“ uvrstio covere „Massachusets“ Bee Geesa, „It’s A Mad, Mad World“ skladbu iz istoimenog filma („Ludi, ludi svet“) , „Stasera Mi Butto“ Rockyja Robertsa („Večeras se bacam“) te romski evergreen „Djelem, djelem“. Taj neobični miš maš žanrova i stilova nije bio baš neuobičajen no grupe poput beogradskih Crnih bisera ili 7 mladih pokazali su na svojim EP-jevima mnogo više istančanosti za žanrovski odabir.

Beogradski Crni biseri koje je predvodio neumorni rocker Vlada Janković Džet na svom prvom EP-ju objavljuju Džetov autorski broj „Ne odlazi“ (u tipičnoj visovskoj „yeah-yeah“ izvedbi srodnoj američkoj garažnoj sceni šezdesetih) te covere: laganicu „Srce bez ljubavi“ („Here’s A Heart“ grupe Dave Dee, Dozy, Beacky, Mick & Stich), „Nisam onaj koga želiš“ („It Ain’t Me Baby“ Boba Dylana) i „Lepi Flamingo“ („Pretty Flamingo“ Manfred Manna).

7 mladih su na EP pak uvrstili covere „Some Other Guy“ (zacijelo nadahnuti verzijama Beatlesa i Seekersa), „Sloop John B“ (po uzoru na Beach Boyse), „Somebody Help Me“ te „Sunny Afternoon“ Kinksa.

Kao predstavnice „ženskog pisma“ među VIS-ovima šezdesetih Jugoton je 1967. objavio EP beogradskih Sanjalica (uz zagrebačke Šigele i Lutke najpopularnijeg ženskog banda). Na ploči su se našli coveri „Idem u svet“ („Per vedere quanto e grande il mondo“ koju su na 17. festivalu u San Remu u hit pretvorili The Bachelors ali i Wilma Goich), „Bez reči“ („Without Words“ Playboysa), „Nemoj reći da me voliš“ („You Don’t Have To say You Love Me“/„Io che non vivo senza te“ Pina Donaggia) te „Mi mladi“ („What They Gone Do“) pokazujući da su u drugoj polovini šezdesetih angloamerički brojevi imali kod nas istu popularnost kao i zgodici sa San Rema. „Bez reči“ je bila tipičan ženski visovski broj s višeglasjem i električnom gitarom u prvom planu a „Nemoj reći da me voliš“ sentiš za plesnjake.