Piše: Zlatko GALL

Rolling Stones (1964 – 1966) – 1. dio 

Ajmo biti iskreni: diskografija Rolling Stonesa u šezdesetima i sedamdesetima, jedan je od najimpresivnijih opusa u povijesti popularne glazbe.

Naravno, okorjeli fanovi poput uglednog književnika Gorana Tribusona, kući imaju i gomilu bootlega, bizarna i egzotična izdanja te hrpe piratskih video zapisa. Drugi su pak spremni na sve ne bi li Jaggera i društvo ulovili barem četiri-pet puta tijekom svake svjetske turneje. No, čak ako i niste bezuspješno liječeni ovisnik o Stonesima, ako držite do sebe i svoje diskoteke u njoj je barem četiri pet njihovih – doista esencijalnih – albuma.

Na rang listi koju sam, kao i cijelo društvo iz osnovne škole, uredno ispisivao na zadnjoj stranici bilježnice iz hrvatskoga, Rolling Stones su bili “vječiti drugi”. No, za razliku od čelne pozicije koju su najprije čvrsto držali Beatles a onda se redom smjenjivali Cream, Jimi Hendrix, Neil Young i  tko-li-sve-ne u burnim tranzicijskim godinama rocka na prijelazu dvaju desetljeća, Stonesi su uvijek bili na svojemu mjestu. Kao pouzdana opcija, nepogrešiva diskografska investicija i čvrsta metafora rock and rolla. Godinama kasnije shvatio sam da nisam bio jedini. Jer, kako je to svojedobno zapisao Robert Christgau, Rolling Stones su na razmeđu šezdesetih i sedamdesetih bili naprosto neizbježna “referentna točka” rock and rolla te simbol bujajuće pop kulture. Zašto? “Doseg Beatlesa bio je preširok – voljeli su ih i roditelji. Dylanov je pak bio preuzak – kao proizvod američkih bohemskih krugova, bio je suzdržan prema masovnoj kulturi i ostao izvan njezina dosega od polovice šezdesetih do samog konca desetljeća. The Who i Grateful Dead pojavili su se prekasno da bi se nametnuli kao pop kulturni mit,” tvrdio je s pravom Christgau.

Stonesi su doista imali “sve”:  aureolu buntovnih odmetnika od konvencija „kulture odraslih”,  gard nastavljača tradicije Chucka Berryja i Muddyja Watersa, vjerodajnice prvoboraca i uvjerljivost rock inovatora. Prvi puta sam ih gledao u živo prije četrdesetak  godina za oba njihovog zagrebačkog ukazanja a onda još mnogo, mnogo puta.  No i njihov davnašnji koncert kojim su promovirali novog gitaristu Rona Wooda – koji je izgledao kao “pljunuti” Ivica Šurjak – te album „Black & Blue“, kao i onaj na posljednjoj turneji, imao je – za ne povjerovati – isti energetski naboj. Štoviše, kao da postoji neka tajna alkemijska formula koju aktiviraju riffovi „Satisfactiona“, „Brown Sugar“, „Street Fighting Man“, „Jumpin’ Jack Flasha“… a po kojoj se onda odvija zapanjujuća preobrazba sedamdesetogodišnjaka u prpošne mladce. U toj „čarobnjačkoj” ili čak „spiritualnoj” sferi valja zacijelo potražiti i odgovor na pitanje zašto se baš svi aktivni ili glazbeno povampireni vršnjaci Stonesa obraćaju najčešće samo „nostalgičnoj” publici zarobljenoj u idealiziranoj boljoj prošlosti, a Jagger & društvo uspijevaju prodati kao up-to-date atrakcija.

Kao i u slučaju Beatlesa, prvih nekoliko studijskih albuma Rolling Stonesa – točnije do ambicioznog psihodeličnog „odgovora” na „Sgt. Pepper“ album „Their Satanic Majestic Request“ – sročeni su prvenstveno kao zbirke singlova. Diskografsku rupu stoga je  uspješno popunio (i danas fascinantan) referentni box „The Singles Collection: London Years“ objavljen još 1986… Također kao i u slučaju Beatlesa, američka i izvorna britanska izdanja albuma bitno su drugačija te objavljena pod različitim imenima što do danas unosi zbrku kod manje verziranih diskofila.

Nastupni album „The Rolling Stones“ objavljen je 16. travnja 1964. na etiketi Decca a mjesec dana kasnije, s promijenjenim rasporedom pjesama, i u SAD pod imenom  „England’s Newest Hit Makers“. Sniman u londonskim Regent Sound Studios početkom godine u produkciji tadašnjeg menadžera Andrewa Loog Oldhama i Erica Eastona, donio je covere standarda kao najbolju potvrdu sklonosti banda za rhythm and blues. Potvrđenu doduše i godinu ranije snimkama Berryjeve „Come On“ i „I Wanna Be Your Yan“ Lennona i McCartneya. Jedini autorski broj potpisan s Jagger-Richards bila je „Tell Me (You’re Coming Back)“; skladba s prepoznatljivim učinkom Briana Jonesa kao,  vokalima i strukturom pjesme, tipičan proizvod britanskog merseybeata ranih šezdesetih na tragu Garyja & The Pacemakersa… Drugi autorski prilozi, skladbe „Now I Got A Witness“ – rhythm and bluesom nadahnut instrumental s usnom harmonikom i gitarskim solom te na tragu „Memphis Tennessee“ Chucka Berryja, i slična (danas bismo rekli „garažna“) stilizacija „Little By Little“ s Jaggerovom harmonikom, potpisani su kao djelo Nanker & Phelgea. Riječ je o tada korištenom „kolektivnom pseudonimu“ za autorski rad banda.  S druge pak strane „Mona“, „I Just Want To Make Love To You“, „Route 66“, „Walking The Dog“… bili su još očitija slika Stonesa do srži inficirnih rhythm and bluesom.

Zbog uspjeha prvijenca u Americi je iste godine objavljen (drugi američki) studijski „12 × 5“. Riječ je o proširenom izdanju EP-ja „Five By Five“ koji je u Britaniji objavljen nakon prvijenca.  Naime, pet brojeva s EP-ja (autorske  „Empty Heart“ i „2120 South Michigan Avenue“ potpisane s Nanker & Phelge te coveri)  dobili su još sedam skladbi među kojima i “It’s All Over Now“, cover broja Bobbyja Womacka i prvi engleski hit Stonesa te jednu od alternativnih verzija zimzelene „Time Is On Your Side“.

Drugi album „The Rolling Stones No.2“ izlazi 1965. naslanjajući se izravno na uspješnu (i komercijalno prihvaćenu) formulu prethodnika s obiljem covera rhythm and bluesa. No album je dao i tri autorske skladbe Jaggera i Richardsa: „What A Shame“, „Growing Up Old“ (koja se našla na albumu „12 X 5“) te „Off The Hook“. S američkog albuma uključena su i tri covera: spomenuta „Time Is On My Side“, „Under The Boardwalk“ i „Suzie Q“. Album je prošao sjajno na engleskom tržištu svjedočeći o popularnosti Stonesa pa je deset tjedana proveo na vrhu rang liste te bio jedno od najprodavanijih izdanja te godine.   

„The Rolling Stones Now!“ iz ožujka 1965. bio je pak  američko izdanje objavljeno dva mjeseca nakon britanskog izvornog „Rolling Stones no.2“ te je, kao svojevrsna kompilacija iliti pastiš britanskih albuma – jedan od najboljih među nastupnim vinilima nastalim pod izravnim utjecajem R&B-a. Album je – vrijedi podsjetiti – dao doista iznimne R&B i soul covere poput „Monae“ Boa Diddleya, „Pain In My Heart“ – skladbu znanu s repertoara Marvina Gayea, još jednu temu neizbježnog Chucka Berryja („You Can’t Catch Me“),  „Somebody To Love“, „Down Home Girl“… te superiornu izvedbu Dixonovog bluesa „Little Red Rooster“ s izvrsnom slide gitarom Briana Jonesa.

Treći britanski i četvrti američki album „Out Of Our Heads“ objavljen 30.srpnja 1965. bio je prvi album na kojemu su se izvornici Jaggera i Richardsa mogli mjeriti s coverima. I dalje je temelj autorskog iskaza bio praskavi R&B i blues s naglaskom na gitarama no Richardsov riff za „(I Can’t Get No)Satisfaction“ te uvod u „The Last Time“ bili su pravi burevjesnici. Ujedno oba broja i prvi veliki hitovi Stonesa s potpisom Jagger/Richards. Dvojac je napisao četiri od dvanaest brojeva objavljenih na engleskom izvorniku( šest ih se našlo na američkom izdanju koje je uključilo i „Satisfaction“). I ovaj je album producirao Oldham a Stonesima su se na snimanju pridružili stari suradnik i bivši član banda Ian Stewart te (svačiji) omiljeni suradnik Jack Nitzsche.  

Iako se nije našao na izvornom izdanju albuma „(I Can’t Get No) Satisfaction“ je obilježio tu godinu Stonesa. Prvu objavu „Satisfaction“ je imao kao američki singl 6. lipnja 1965. i polučio instantni uspjeh. U Velikoj Britaniji je objavljen tek dva mjeseca kasnije a na B strani je bila „The Spider and the Fly“. U svega dva tjedna singl se popeo do vrha a u svim kasnijim inventurama najboljih singlova ili rock pjesama uvijek je zauzimao veoma visoko mjesto.

Čuveni Richardsov riff snimljen uz korištenje Gibsonovog „fuzzboxa“ bio je zamišljen kao privremeno rješenje jer su gitaru trebali zamijeniti puhači no upravo je on bio čvrsti dokaz uspjele tranzicije od nadahnutog banda s maštovitim obradama standarda rhythm and bluesa do autorski artikulirane rock grupe.

Naravno, zbog seksualnih aluzija u tekstu skladbe, „Satisfaction“ je dobio dodatnu popularnost i kao „zabranjeno voće“ postao standard na programu piratskih radija. Uostalom, kako je to pisao Chris Welch „… „Satisfaction“ je označio bujanje kulturne revolucije koja je tražila slobodnu ljubav, pravo na pušenje trave i prestanak rata (…) Stonesi su bili prigrljeni kao predvodnici pobune (iako su se željeli samo dobro zezati i provoditi)“.  

Album „December’s Children (And Everybody’s)“ iz samog kraja 1965. bio je pak peti američki album Stonesa. Mada je imao mahom skladbe već objavljene na engleskim izdanjima donio je i tri ranije neobjavljena broja: „Look What You’ve Done“, jednu od verzija „As Tears Go By“ te autorsku  „Blue Turns To Grey“. Bio je to zavodljiv broj sa odličnim zvečećim gitarama i već prepoznatljivim rukopisom Jaggera i Richardsa. Nije ga teško danas prepoznati i kao moguće nadahnuće za neke brojeve Velvet Undegrounda ili (čak) „Here Comes Your Man“ Pixiesa. Album je, naravno, u SAD-u bio uspješan i dospio na Top 5 iako ga je kritika (s pravom) nazvala „kolekcijom pjesama“ a ne zaokruženim „pravim“ albumom. Uspjehu albuma svakako je doprinio i drugi No.1 singl Stonesa u Americi, skladba „Get Off My Cloud“. Također i veliki hit u Britaniji te u kontinentalnoj Europi. Hitovi su se počeli nizati kao na vrpci: njihova verzija „As Tears Go By“ koju su ranije prepustili Marianne Faithfull, „19th Nervous Breakdown… samo su neki od njih.

Bio je to, dakako, tek početak. „Aftermath“ (koji se izvorno trebao zvati „Could You Walk On The Water?“ objavljen 15. travnja 1966. u Velikoj Britaniji a u lipnju – kao već šesti album Stonesa –  i u Americi. Dakako, po običaju, sa drugačijim sadržajem jer je četiri izvorna broja „zamijenio“ hit „Paint It Black“. „Aftermath“ kao  prvi album s originalnim materijalima bio je prvo neprijeporno remek djelo. Stonesi su na albumu ne samo potvrdili autorsku i izvođačku zrelost već čvrsto cementirala buntovan i opaki rokerski image. Skladbe s američkog izdanja poput „Paint It Black“ – u kojoj se našla i doza dylanovske poetike te psihodelije s revolucionarnim Jonesovim korištenjem sitara, klasični rock brojevi poput „Mother’s Little Helper“, „Under My Thumb“ – koja je, ponovno zbog Jonesa,  imala jazzy utjecaje i marimbu u uvodu, sjajna (i elegantna) folkom ozračena „elizabetinska“ balada „Lady Jane“ ili pak 11-minutni proto-psihodelični blues jam u temi „Goin’ Home“ (uz „House Of The Rising Sun“ Animalsa jedan od prvih rock brojeva dužih od tradicionalne trominutne pop pjesme), ostali su upisani kao iznimni komadi diskografije šezdestih. „Aftermath“ zapravo stoji kao kamen temeljac u onoj vječnoj – manje-više koncertno prisutnoj do danas – pjesmarici Stonesa ali i uvodi neke neobične teme te ideje koje će se kasnije razvijati.  Uvodna „Mother Little Helper“ imala je tako ironičan tekst o kućanici koja pije više tableta (amfetamina) od rock zvijezde, „Flight 505“ uključio u uvodu upečatljivi boogie klavir kao preteča „Brown Sugar“ i „Jumping Jack Flasha“, „Doncha Bother Me“ je bio rasni blues a la Stones… Album je pokazao i početak svojevrsnog „odustajanja“ Briana Jonesa od gitara u korist novih glazbala poput marimbe i sitara.

Uzgred rečeno, najbliža usporedba s “Aftermathom“ je „A Hard Day’s Night“ Beatlesa jer su oba albuma pokazala  apsolutno sazrijevanje dvaju bendova i njihovih glavnih autora.

Nakon trijumfalne (već pete) američke turneje 1966. i kasnijeg pojavljivanja na Ed Sullivan showu (znakovitog jer tamo nije bilo Briana Jonesa) na jesen samo za američko tržište izlazi koncertni „Got Live If You Want It“. Na promotivnom foto sessionu band se fotografirao u ženskoj odjeći (s Billom Wymanom u invalidskim kolicima odjevenim u žensku uniformu te s make upom) no album je ipak imao konvencionalan omot. Takav je bio i sadržaj: loša kvaliteta snimki kojima su dodane i neke studijske izvedbe covera sa zaklamanim  glasovima publike.  Album je stoga bio zanimljiviji kao (kakav takav) dokument i kolekcionarski primjerak nego li po kvaliteti materijala.

(nastavak slijedi)