Najdublji uvid u zagonetnog velikana

Oglas
dylan

piše: Janko Heidl

Budi li dolazak Boba Dylana na zagrebačku Šalatu 7. lipnja 2010. u vama poriv da o njemu nešto pročitate, na raspolaganju su četiri dylanološke knjige u hrvatskom prijevodu, dvije iz pera samog velikog Bobstva.

dylankronike200 Najdublji uvid u zagonetnog velikana rocka nudi autobiografska „Kronike, prvi dio“ (228 str, Algoritam, 2006., prev. Vladimir Cvetković Sever), izvorno objavljena 2004., u mnogim angloameričkim izborima ocijenjena „knjigom godine“ i kao takva nagrađena priznanjem Quills američkog stručnog tjednika Publishers Weekly. Pisani literarno romanesknim stilom koji donekle podsjeća na autobiografiju „Na putu do slave“ Dylanova idola Woodyja Guthrieja – i koju u „Kronikama“ spominje kao djelo kojim je bio fasciniran – Dylanovi se memoari umjesto standardnom kronologijom života i karijere bave trima razdobljima koja vjerojatno svrstava među ključne, a u njegovoj se interpretaciji takvima i doimaju.

Jedno opisuje nadobudnog i samopouzdanog mladog ljubitelja folk glazbe koji je 1960. iz Hibbinga u Minnesoti stigao u newyorški Greenwich Village s uvjerenjem kako je pred njim budućnost kakvu zamišlja. Drugo je smješteno na prelazak 1960-ih u 1970-e kada kao velika glazbena zvijezda pokušava uništiti vlastitu karijeru ne bi li si omogućio da se neometano posveti mirnom obiteljskom životu, a treće se, ponajviše vezano uz snimanje albuma „Oh Mercy“ (1989), bavi koncem 1980-ih godina kada je, već spreman napustiti svijet glazbe, dobio nadahnuće za novi pristup pjevanju i sviranju koji će ga izvući iz rutine u koju je oguglao.

Izbjegavajući bavljenje pikanterijama, trač materijalima, faktografijom, velikim datumima, glazbenim prekretnicama, mijenama, trendovima i sličnim, Dylan se u „Kronikama“ usredotočuje na samu bit, odnosno na bilježenje svojih razmišljanja vezanih uz svoj poziv, pisanje i izvođenje folk-pop-rock pjesama. S puno će truda pokušati razjasniti i raščlaniti razloge, taktike, strategije i načine svojih stvaralačkih postupaka, opisujući kako je, prije no što je sam počeo skladati, s namjerom pronicanja u bit pjesmotvorstva na sastavne dijelove rastavljao pjesme Woodyja Guthrieja, Hanka Williamsa, Roberta Johnsona, Arthura Rimbauda te „Pirate Jenny“ Bertolta Brechta i Kurta Weilla, kako je u javnoj knjižnici proučavao novinske članke napisane od 1855. do 1865. koji su mu, kaže, poslužili kao sveobuhvatan predložak za sve što će napisati te kako je iskre njegove kreativnosti najčešće poticala tuđa kreativnost, bilo kolega glazbenika, slavnih ili anonimnih, bilo glumaca, zvijezda ili amatera, bilo likovnjaka poput Pabla Picassa („…razbio je svijet likovnosti i raskolio ga u potpunosti. Htio sam biti poput njega.“) ili Reda Groomsa. Mada to ne izrijekom ne navodi, osnovna ideja njegova rada je, shvaćamo, stvoriti pjesme čije su vrijednosti trajnost i jedinstvenost, a ne neposredni odjek ili komercijalni učinak. Temeljno ozbiljan, no duhovit, mudro ironičan, nikad suhoparan, pompozan ni samodopadan – uvijek spreman nadahnuto pohvaliti kolege, od Johnnyja Riversa ili Rickyja Nelsona i njegova gitarista, preko Roya Orbisona i Johnnyja Casha do Ice T-a i Public Enemyja – Dylan, čini se, uistinu zdušno nastoji razotkriti „tajne“ svoga rada, naravno, koliko je to uopće moguće, jer na kraju priče uvijek ostaje nedokučiva zagonetka same nadarenosti i „izabranosti“ koju, dakako, nitko ne može objasniti.

Dylanov eksperimentalni roman struje svijesti „Tarantula“, izvorno objavljen 1971., u nas 2001. (183 str, Šareni dućan, prev. Mirjana Kekez-Zec) zakučastije je štivo, dok Sam Shepard u „Kotrljajućoj grmljavini“, izvorno objavljenoj 1977., u nas 2008. (196 str., Šareni dućan, prev. Vojo Šindolić), iz prve ruke, u sugestivnim fragmentima oslikava mahnitost trenutka, nervozni, kreativni kaos i osjećaj otuđenosti od „stvarnog svijeta“ na Dylanovoj turneji Rolling Thunder Revue iz 1975/76.g.

Tu je naposljetku i „Spomenar 1956-1966“ Roberta Santinellija (64 str, Algoritam, 2005, prev. V. Cvetković Sever), izdanje zabavnoga dizajna sa stranicama urešenima reprodukcijama artefakata iz junakove prošlosti koje možete rastvoriti, izvaditi, razgledati i s njima se poigrati baš kao dijete sa slikovnicom punom skočislika.

srodno štivo – kantautorski gorostasi:

„Divni gubitnici“, Leonard Cohen (Feral Tribune, 1996)
„Omiljena igra“, Leonard Cohen (Disput, 2005)
„Čovjek zvan Cash – Život, ljubav i vjera američke legende“, Steve Turner (Šareni dućan, 2006)
„Knjiga čežnje“, Leonard Cohen (VBZ, 2007)
„Bijeg iz Delte – Robert Johnson i povijest bluesa“, Elijah Wald (Šareni dućan, 2007)
„Na putu do slave“, Woody Guthrie (Šareni dućan, 2007)
„Raznoliki stavovi – život Leonarda Cohena“, Ira B. Nadel (Ljevak, 2007/2010)
Leonard Cohen – Hallelujah, nova biografija“, Tim Footman (Menart, 2010)

Oglas