BURAZI U BENDU: Karamehmedovići i Silente

Oglas

sanin tibor karamehmedovic silente

Pokretačka snaga dubrovačkog Silentea su Sanin i Tibor Karamehmedović. Stariji, tekstopisac i basist, mlađi, pjevač i autor glazbe, djeluju kao jedno kada je u pitanju pisanje pjesama. Kako je sve krenulo, tko je prvi počeo svirati i tko je kome bio naporan, pročitajte u nastavku.

Dečki, krenimo od početka, kakvo je bilo vaše djetinjstvo? Gdje ste odrasli, koliko ste bili bliski, imate li još braće ili sestara?

Sanin: Imali smo najbolje djetinjstvo moguće, sad sam uvjeren u to. Nadam se da ću nekome priuštiti ono što su meni roditelji priuštili. Puno igre, trčanja i bajki. Odrasli smo u Dubrovniku, ljeta smo provodili kod rodbine u Podgori, a ratne godine smo proveli kod tetke u Veneciji. Imamo starijeg brata, Veda. Njegov utjecaj na nas je neizmjeran, dok si dijete stariji brat je u najmanju ruku neki polubog. Ostao je to i sada, samo iz drugih razloga nego tad.

Tibor: Meni je bilo dobro, cijeli život sam u Dubrovniku, okolina me odgojala, roditelji navodili, a braća su bila uzor.

Koja su prva sjećanja koja imate jedan o drugome?

Sanin: Tibor je bio zvijezda kad se rodio, mlađi je od mene 4 godine, cijela familija se potrgala da se brine za njega. Imao je dugu kosu i ogromne oči, kraj njega nismo imali šanse. Tako sam ja to tada doživljavao. Ali moram priznat da sam se više fokusirao na to kako upasti u društvo starijeg brata. Sjećam se da je Tibor uvijek pjevušio ili zviždao melodije pjesama koje su se doma puštale, što je bilo dosta zanimljivo jer nije ni pričati znao kako treba.

Tibor: Sanći bi me nagovorio da se zamotam u tepih i onda mi nebi dao da izađem. Ali kad bi netko drugi napravio nešto loše meni, to ne bi smatrao u redu i bila bi frka.

Jeste li bili mirna djeca ili ste više voljeli izvoditi gluposti i tako biti u centru pažnje? Tko je pravio više nereda?

Sanin: Prije bih rekao da smo bili mirni. Ako bih baš morao izdvojiti nekoga tko je htio biti u centru pažnje, mislim da sam to ipak bio ja. Raznim glupostima i kreveljenjem. I mislim da sam bio plačljiviji od njega. Ali bio sam u čudnoj poziciji – srednji sin – ni vamo, ni tamo.

Tibor: Mirni smo bili i opet bi uspjeli napraviti neki potez. Nismo nikad imali dobre ocjene u školi, ali to je bilo i iz nekog protesta i jake mašte. Slušali smo dosta glazbe, starija braća donose CD-ove, a ja zamišljam imali glazba neki veći smisao.

Imate sigurno neku anegdotu iz tog vremena. Biste li podijelili neku s čitateljima?

Sanin: To je više pitanje za naše roditelje, ja se i slabo sjećam svega toga. Znam samo da bi mi muka došla kad bi mi mama rekla „Vodi Tibora sa sobom“. Kako da joj objasnim da me sramota dovesti mlađeg brata u ekipu jer će mi se smijati. S druge strane, kumio sam starijeg brata da mene vodi. Grozno od mene, znam.

Tibor: Ja ih imam i previše, samo ću reći da je bilo dana kad bi ga bacio u more, ali bi isto pošao za njim pa zašto se gnjaviti.

Otkuda interes za glazbu, je li to bila vaša želja ili su vas roditelji usmjerili u glazbenu školu ili slično?

Sanin: Mama nas je pokušala upisati u glazbenu školu, ali to joj je uspjelo samo s najstarijim bratom. On je svirao violončelo. Ja sam išao na privatne satove gitare, ali to nije potrajalo. Tata nam je roker, što god da on rekao o tome. Prvi bendovi i prve pjesme, Bijelo dugme, Valentino, Indexi, sve je to sviralo kod kuće i u autu. 2005. me stari odveo u Zagreb da kupim prvu električnu gitaru. Nakon toga više ništa nije bilo isto.

Tibor: Sanći je htio svirati gitaru, tj neke pjesme koje slušamo pa kao da će ih on naučiti svirat. Ja sam apsolutno poludio kad sam vidio da on svira pjesme koje volim i to je bilo izvan mog uma. Kako se usudio to uraditi gad jedan, sad ću i ja!

Oboje smo odbijali ići u glazbenu školu, nije me privlačilo biti pod nečijim povećalom ako to samo volim raditi i tko će meni govoriti je li ja to volim dovoljno.

sanin tibor karamehmedovic silente
S lijeva na desno: Tibor, Sanin, Vedo

Kada ste počeli intenzivnije slušati bendove? Jesi li ti Sanine davao Tiboru neke preporuke što da sluša? Koji su vam bendovi najdraži?

Sanin: Nisam točno siguran u godine, ali negdje oko 4. ili 5. osnovne stariji brat je doma počeo donositi kazete i cd-ove koje je on s frendovima dilao. Tu je uglavnom bila riječ o rock i metal glazbi, Metallica, Maideni itd. Zalijepili smo se za to kao blesavi, počeli puštati kosu, ufuravali se dobro u taj metal đir. Sve preporuke su išle tim kanalom: Vedo – Sančo – Tibor. Tako da smo manje više iste stvari slušali.

Tibor: Otkad znam za sebe Sanći donosi neke bendove, nešto čuje negdje pa mi priča. Intenzivno je bilo i na samom poćetku, vrtić, osnovna… sve su to bili u mojoj glavi ozbiljni i odlučujući momenti.

Kako vaši roditelji gledaju na ovu vašu avanturu s bendom? Jesu li ponosni?

Sanin: Bili su oni ponosni i prije ovog „uspjeha“. Silente je dugo svirao, počeli smo nastupati 2006. Ja sam tad bio treći srednje, a Tibor je bio osnovna. Starci su nam uvijek dolazili na koncerte. Ponekad čak je to bilo nezgodno jer pojava roditelja u tim godinama u društvu bila je ravna kriminalu. Ali sad mi je drago da je tako bilo i drago mi je da još uvijek imaju želje i volje poći na naš koncert iako su bili već bezbroj puta.

Tibor: Jesu, i prije službenog izdanja, kad smo ja i Sančo bili djeca, iste smo pjesme svirali i pitali smo prava pitanja, ali su strahovali kako ćemo preživjeti. Mislim da je taj dio bio bolan. Još uvijek je.

Jesu li oni imali neka svoja očekivanja od vas ili su vas pustili da sami birate svoj put?

Sanin: Ako su imali nekih drugih očekivanja od nas ja to i ne bih znao jer nas nikad nisu forsirali u nekom smjeru. Nikad nisu nametali svoja očekivanja. Dapače, cijeli njihov pogled na odgoj utemeljen je na tome da se djeci moraju pokazati svi putevi pa da dijete samo odabere. Ma starci su nam super, nema takvih.

Tibor: Pustili su nas da mi biramo, ali su nas dobro odgojili da prepoznamo dobar i loš put.

Sanine, obzirom da si stariji, sluša li te Tibor?

Sanin: Što se života tiče, mislim da moja riječ ima neku težinu kod njega, ali ne znam je li to zbog toga što sam stariji. Što se muzike tiče, ja njega slušam.

Tibore, je li ti Sanin, dok si odrastao, bio više uzor ili naporan stariji brat?

Tibor: Zar nije to dvoje isto?

Mnogo vremena provodite zajedno, dosadi li vam nekad biti jedan pored drugog?

Sanin: Prebrzo ste to zaključili, premalo vremena provodimo zajedno.

Tibor: Ne, ako on odgovori drugačije, laže.

Što vas najviše živcira kod onog drugog?

Sanin: Što uporno odbija položiti vozački pa ga ja moram voziti svugdje.

Tibor: Sve.

Tko je koga pozvao u bend?

Sanin: Ja Tibora. Falio nam je basist u bendu, a Tibor je svirao sve.

Tibor: Nekako sam se nametnuo više, on Miro i Davor su svirali skupa i trebao je netko, a ja sam sasvim slučajno radio istu stvar.

Tu smo prvi put bili u bendu a kad već oboje pišemo i sviramo, možemo i probati zajedno ili možda podijeliti posao.

Koliko Silenteu pomaže, a koliko odmaže činjenica da ste vas dvojica braća?

Sanin: Ne bih znao. Samo znam da ne znam kako bih surađivao s nekim drugim kad je o tekstovima riječ. Ja napišem taj tekst, ali nakon toga je sve njegovo. Ljudi griješe kad mene pitaju o značenju pjesme. Ja sam imao neko značenje koje sam umetnuo u tu pjesmu, ali Tibijevo uglazbljivanje te pjesme i njeno interpretiranje može to potpuno izmijeniti. Jedan stih može zvučati kao uspavanka, dok od istog tog stiha, samo drugačije interpretiranog, ne možeš zaspati. Tibor je pravi autor tih pjesama. U tom smislu, rado mu puštam da mi „ukrade“ taj tekst. Teško mi je zamisliti da netko drugi to radi.

Tibor: Odmaže mu, ljudi nekad ne znaju s kime pričaju od nas dvojice. A pomaže nam nekad jer npr. on može sa mojom osobnom preuzeti moju poštu ili se pojaviti na intervju (kontaš?).

Što biste bili kada bi bend prekinuo s radom?

Sanin: Tužni.

Tibor: Ne želim razmišljati o takvim stvarima. Strah me nastaviti, a kamoli stati sa radom. To je kao kad skačeš u more sa velike visine. Ne znaš jeli gore odustati ili skočiti… a svakim trenom izgleda sve više i više, znaš ono.

Koga mama više izljubi kad se vratite s nekog puta s bendom?

Sanin: Tibora.

Tibor: Njega, za mene zna da ću se vratiti. Za njega ne znaš kad je gdje, ako je došao možda mu je rođendan.

Oglas