Vještice u Močvari – mistika i šarenilo pred Noć Vještica?

Oglas

imageVještice, Močvara 29.listopada 2011.

Govoreći o nekakvim superbendovima na prostoru bivše države uvijek mi na pamet padnu Vještice. Etnološka zavodljivost što Međimurja, što dalekih južnoameričkih krajeva bila je poveznica davne 1987. godine muzičara poniklih iz Haustora, Azre i Filma – Srđana Sachera, Borisa Leinera i Maxa Juričića. Ove subotnje listopadske večeri nije bilo „filmaške trećine“ Vještica kojeg su zamijenili Miljan Bakić na gitari,

Kristijan Nimaj Hašiš na udaraljkama i violinist kojem sam zaboravio ime (moje najiskrenije isprike).

Močvara je bila poprilično prazna, bilo je negdje 80-ak ljudi što se vjerujem može zahvaliti što depresivnim vremenskim prilikama, što koliziji koncerta s koncertom/promocijom novog albuma Majki, tako da je rock publika bila malo rasuta po Zagrebu. Sam uvod koncerta obilježio je Sacherovo megafonsko, waitsovsko, recitiranje poezije iz njegove knjige „Kargo kult“ čije se značenje teško moglo nazrijeti. Ali kad su krenuli taktovi „Da li su to bili topovi ili lupa moga srca“, zabava je mogla početi.

vjestice-mochvaraVjerujte mi, dugo sam čekao vidjeti uživo drugu kreativnu polovicu Haustora i moram priznati da me malo razočarala. Koliko sam god imao privilegiju čuti uživo „Neobičan dan“ i „Moja prva ljubav“ od njezinog tvorca, nešto je nedostajalo Vješticama tu predvještičju večer. Vjerujem da je Leinerovo udaraljkaštvo i Sacherovo basijanstvo bilo iskreno i interpretacije međimurskih „Klinček stoji pod oblokom“ i „Mamice su štrukle pekli“ bili inspirativni, al’ opet nešto je nedostajalo. Ona očaranost dalekim krajevima Južne Amerike u kojima piješ „…vino ispod slamnatog šešira“ ili međimurska čarobna zamagljenost kao slike naive koju uvijek doživljavam u slušalicama ili zvučnicima, jednostavno nije bila tu. Premda je repertoar pjesama bilo i više nego zadovoljavajući (ekstaza kod publike je doživljena naravno kod „Totalno drukčiji od drugih“ i „Zlato“, svirane su i „666“, „THC“ – po meni vrhunac večeri, „Nema mjesta suzama“, „Prišel mi je list“ itd.), koncertu je nedostajalo čarobnog napitka da bi stvorio šarenilo ili hipijevsku opijenost muzikom.

Možda taj čarobni napitak možemo tražiti u nedostatku Maxa Juričića, možda u manjku publike, ili Sacherovoj vokalnoj rezerviranosti. Ne znam. Za bis se Srđan Sacher odlučio za obradu pjesme „John Wayne was a nazi“ hardcore punk grupe Millions of dead cops koja je bila zanimljiva verzija i poprimila se kod publike, ako ništa zbog šokantnog naslova.

Odlazeći s mjesta događaja razmišljao sam o dalekim, egzotičnim prostranstvima s Vješticama u mp3 formatu. Čekam sljedeći koncert i isplatu duga.

Oglas