Kako je PUNK prepolovio povijest rocka (4.dio)

Oglas

deadkennedys

piše: Arsen Oremović

Dok su se punkeri iz prvoga vala borili za to da maknu sa scene dominaciju zvijezda poput Eagles, Emerson, Lake & Palmer, Linde Ronstadt, Yes i sličnih da bi našli svoje mjesto u rock pantheonu, dotle punkeri druge i treće generacije kao da su već odustali od misionarskih pobuda. Nisu im ni trebale jer su prethodnici raščistili teren. Umjesto borbe za vrhove srednjestrujaške rockerske scene, mladi su punkeri radije nastavljali održavati vječni plamen punka kroz njegove rukavce – oi, hardcore, speed-metal itd. – zatvaranjem u kultne supkulturne krugove koji su se održavali mrežom klubova, neovisnih načina distrubucije svojih izdanja i fanzina koji su od prvih dana punka (najpoznatiji među njima Sniffin’ Glue) za pozicioniranje junaka, okupljanje i međusobno povezivanje publike moć imali ulogu kakvu danas imaju blogovi i Facebook.

Najjači od tih bendova bili su nesumnjivo „Dead Kennedys“, možda jedini bend iz druge generacije punkera čije s pjesme mogu naći na kompilacijama uz Pistolse, Clash i Ramonese, a da ih pritom ikonografičnost himni prvaka ne pojede za doručak (stilskih razlika, dakako, ima). Njihove pjesme „Holidays In Cambodia“, „California Uber Alles“, “Too Drunk To Fuck”, kao i bendovski zaštitni DK znak, jednako su ikonografija punka koliko „God Save The Queen“, pri čemu Pistolsi opravdano uvijek imaju prednost jer su bili prvi.

Takav status Dead Kennedys najviše mogu zahvaliti svom frontmenu Jellu Biafri, koji je u punku ono što je Michael Moore u dokumentarnom filmu, odnosno Frank Zappa u (hipi) glazbi. Karizmatični politički aktivist sa smislom za ironiju, humor i parodiju do danas je ostao angažirani kiritičar “američkog načina života” i zapadnog društva uopće, korporacija, banaka i drugih štetočina suvremenog svijeta, što se pokazalo i za nedavnog koncerta u Zagrebu s pratećim sastavom „Guantanamo School Of Medicine“.

imageU Velikoj Britaniji veliku su stvar za punk početkom osamdesetih radili The Exploited koji su tvrdili (debi albumom) “Punk’s Not Dead”. Uvijek kada vas netko uvjerava da nešto nije mrtvo, odmah imate razloga sumnjati u istinitost tvrdnje, ali činjenica je da je ovaj škotski bend predvođen bivšim vojnikom Wattieom Buchanom, što objašnjava zastupljenost vojničkih ritmike i tekstova u njihovim pjesmama, dao himnu novim pokoljenjima punkera. Album je savršeno posložen od punk klišeja, svih onih zaštitnih ritmova i rifova iz prvoga razdoblja punka, a oni koji su bili njihova novotarija takvima su vrlo brzo i smai postali u očima novih pokoljenja. Prepreka ozbiljnijem umjetničkom dojmu bili su im često glupavi, djetinjasto angažirani tekstovi. Takav problem nije postojao kod Black Flag, osobito otkako im se kao pjevač1981. pridružio Henry Rollins, koji je znao pametnije od većine drugih buntovnika izraziti svoju nekonformističke stavove i (duhovito) upozoravati ljude na pasivnost. Los Angeles dugo je bio utvrda srednjestrujaškog rocka, ali s pojavom toga i nekih sličnih bendova punk je konačno postao i priča zapadne (američke) obale.

Tako je, eto, punk pokorio svijet i ostao u njemu prisutan do danas. Čak i kada mu uzmemo silnu mitologijui poneko pretjerivanje, ostaje gomila odličnih pjesama i albuma da u njima uživate i brusite svoj svijet. Punk’s Not Dead! Eh da, i nikada ne vjerujte hipijima!

izvor: Večernji list

Ček dis aut