Oko Dugmeta

Oglas

Branimir Vrlec

I nakon toliko godina, priče o Bijelom Dugmetu se pričaju, njihove pjesme se pjevaju i sjećanja iz njihova vremena se razmjenjuju.

38 godina nakon što je bend osnovan i nešto manje nakon što je postigao svoj zvjezdani, ako ne i epski status na našim prostorima, imena članova još uvijek odzvanjaju i obožavatelji svih vrsta glazbe znaju o kome se u razgovoru radi. Slušajući njihovu glazbu na MP3-playeru, to nešto kao glazbena vremenska kapsula tu zahvaljujući mojim roditeljima, tjera me da zamislim kako mora da je bilo kada se iz zvučnika radija i gramofona po prvi put začula gitara Gorana Bregovića i zaorio glas Željka Bebeka. Posve sigurno je njihov zvuk, još nov, postizao efekt jači nego danas i tokom tolikih godina na snazi je izgubio vrlo malo.

Prije nego sam otvorio folder kojeg sam namijenio samo njima (a ne određenom žanru, jer Dugme je Dugme), natjeralo me i da razmislim o pitanju koje se samo nametalo -zvučalo je jednostavno, ali nije imalo i jednostavan odgovor…što se dogodilo tokom tih gotovo četiri desetljeća?

1974. kada su roditelji moje generacije tek stizali u više razrede osnovne škole, Bijelo Dugme je izdalo prvu singl ploču sa dvije pjesme – jedna je bila „Top“, a druga „Ove ću noći nači blues“. Dvojica Sarajlija zajedno s ostatkom benda odmah su bila zapažena tim prvim korakom, vjerojatno i ne sluteći koliko je taj korak zapravo velik, dokle će ih dovesti i koliko će prašine za sobom podići. Mladi, puni entuzijazma i ljubavi prema glazbi i svaki sa svojom pričom prije nego su se našli, krenuli su putem rock’n’rolla, utrli put jugoslavenskom novom valu i uspjeli postići da nitko više ne napravi suvislu preradu neke njihove pjesme, makar je bilo pokušaja. I tako su godine prolazile, sve ih je više i više ljudi slušalo i voljelo, generacije tadašnjih tinejdžera puštale su kosu jer ju je dugu nosio i Bebek…

Nakon desetljeća trapezica, visokih potpetica i cilindra (s kojim na glavi je Bebek zasjao na naslovnici albuma „Iz sve snage“), Bebek je zaključio da mu je bolje u solo vodama. Pravi razlog je bio samo njemu u potpunosti poznat, ali najbliže što si „obični smrtnici“ mogu pojmiti jest da se ništa tako dobro ne smije forsirati. Bez njega u slici, Bregović mjesto vokala nudi Alenu Islamoviću, koji u početku pristaje, ali ipak odluči ostati u Divljim Jagodama. Na mjesto vokala tad dolazi Mladen Vujičić, poznatiji kao Tifa. Kao ni kasnije u Divljim Jagodama, Tifa ni u Dugmetu nije izdržao dugo. Bio je vokal godinu dana. Bilo je to vrijeme u kojem je odradio snimanje albuma „Bijelo Dugme“, nastup u SSSR-u uz Bajagu i Instruktore te pretrpio napade kritičara. Za njega su smatrali da svojom interpretacijom odvlači Dugme u folk vode stoga su napadali i Bregovića jer ga je doveo. No razdor između njih dvojice skrivilo je suđenje preprodavačima droge, na kojem je (da ne bude zabune) Tifa bio svjedok, a ne optuženi, makar je bio obilježen kao njihova mušterija. Tifa odlazi na odsluženje vojnog roka i kako se izrazio Bregović – hlađenje glave. I tako od njegovog odlaska pa sve do raspada, Dugme je predstavljao glas Alena Islamovića, koji je pjevao na posljednja dva albuma. Raspad benda dogodio se otprilike u isto vrijeme kada je došlo do eskalacije vječitog sukobljavanja između Hrvatske i Srbije. Tako svatko odlazi na svoju stranu i svatko nastavlja na svoj način.

Skraćene i kronološki poredane činjenice, samo su djelomično odgovorile na moje pitanje i skrenule fokus sa početne dvojice – Bregovića i Bebeka – na Islamovića i Tifu. Prvo Bebek, a zatim i ostala trojica, svoje karijere usmjeravaju u potpuno drugačijem pravcu – od ikona rock’n’rolla na području cijele bivše Jugoslavije, došli su do toga da Bebek pjeva zabavnjake. A Islamoviću i Tifi ni harmonika nije strana. Od nečega se mora živjeti, pa zašto ne unovčiti zvučna imena i glasove koji su krasili Bijelo Dugme nakon Bebekovog odlaska? Zar nas novac liši dobre glazbe? Kao što ni jedan od 7 milijardi ljudi na svijetu nema isti karakter, a dijele neka slična razmišljanja, tako ni jedan žanr glazbe (premda sličan po zvuku) svojim imenom i karakterom nije isti.

Kroz sve godine Dugmeta, i svijet i ljudi i glazba budu su se mijenjali, pa tako i bend. U tom traženju zvuka mjenjale su se postave i glasovi pa čak i žanr. Ne bi bilo pošteno očekivati da se netko ne promjeni – ako to ne želi masa obožavatelja. Mislim, da nema promjena u glazbi ne bismo imali rock, jazz, blues, punk itd. Bebek, Brega, Tifa i Islamović još tragaju za svojim zvukom, svaki u svom pravcu, a na slušateljima je da – ili slušaju nov materijal i uživaju ili (kao ja) preslušamo stare dobre stvari.

Ček dis aut