Free Stage: Red gitare sa vokalom, red predivnih ženskih vokala, red ozbiljne zajebancije i red rocka u pravom smislu

Oglas

free-stage

1: 57 je. Vratih se sa još jednog Free stagea. Ne mogu se oteti porivu da odmah zapišem osjet koji imam u sebi. Pratim ovaj program od prvog dana, no moram reći (vrlo subjektivno) da je meni ovo bio najbolji Free stage do sada! Red gitare sa vokalom, red predivnih ženskih vokala, red ozbiljne zajebancije i red rocka u pravom smislu. Doduše malo se otelo nekim zacrtanim načelima Free stagea ali nije li i život upravo takav, nepredvidljiv.

snowmanVečer je Otvorio Snowman, iliti one man on stage, svirajući na akustičnoj gitari obrade Springsteena, Princea, Bowiea i poneku autorsku pjesmu. Zanimljivim glasom podsjeća na boju glasa koju volimo čuti na tulumima, onu koja diže cijelu ekipu. Ritam je bilo odsviran iznad prosjeka i isto bih rekla za unesenost u sviranje. Srcem i cijelim tijelom uživa u svakom svom tonu i pritom se vidno dobro zabavlja bez obzira na svijet oko sebe. Nije nimalo lako kad si prvi na stejđu i kad se ekipa tek uštimava, čitaj:cuga, priča i glasno smijanje. Sve u svemu, lijepo i iz srca.

petra&gogaOno što je slijedilo, sledilo me skroz, na pozornicu su se popele dvije dame, Goga (22god.) i Petra (23god.) I moja prva misao je bila, kak su mlade ‘ko zna kaj budu sad odsvirale. Žamor koji je bio stvarno velik nestao je k’o u western filmovima kad novi baja dođe u pub a svi se ono okrenu i zamuknu kad su zapjevale Arethu Frenklin, Ettu James, Ray Charlsa. Meni, kojoj malo tko stavlja “ladicu” u položaj ispadanja a osobito dječacima koji su se topili što od predivnih glasova što od ljepote koja je iz njih izlazila, su iskreno, skoro magnetski, uzeli svu pozornost. Iskreno uopće se usuditi izvoditi tako odvažna djela je hrabrost a onda da još sve skupa zvuči kao orginal pa čak i bolje od orginala stvarno je vrh! Djevojke su zvučale vrlo profesionalno, bez treme, bez tragova nelagode, one jednostavno znaju svoj posao. Goga svira odlično gitaru, bez ritmičkih ispada a glas ima bogami bolji nego mnoge, ali fakat mnoge naše estradne zvjezdice… Obje školuju svoje glasove već godinama što se svakako i čuje. Petra ima glas anđela… doduše u prvih par pjesama se osjetilo malo treme, no poslije se oslobodila i sjajno pjevala što solo , što odlično posložene duete sa Gogom. Inače curke zajedno studiraju pa od tuda i želja za zajedničkim radom. Ambicije su im za sada peglati na ovaj način a dalje tko zna, moždaćemo imati priliku jednog dana ove dvije dame gledati u nekom vrhunskom funk & soul bandu. Iskreno vam želim da vas prati sreća na tom vašem zajedničkom putu. Btw, odsvirati od Indexa “Budi kao more”…. kakav pogodak!

cudnoredje novoA onda Čudnoređe….da, oni koji ga znaju, znaju i koliko je teško opisati tog veselog i nadasve pametnog zafrkanta . On se taman toliko zafrkava u svom izvođenju pjesama da može mirno pjevati nevjerojatne istine koje se drugi ne usude, najčešće o ispraznosti života, nelogičnosti sustava. Kao kantautor Čudnoređe je najbolje kaj se dogodilo našoj Zagrebačkoj sceni i iskreno se nadam da bu to moja generacija prepoznala. On pjeva o bijesu kroz šaljive tekstove a koliko mu kipi u glavi vidi se svakim njegovim pokretom. Bez zadrške dijeli sve iz sebe sa nama, i to je tako dobro! Izveo nam je dosta novih pjesama koje su, moram priznati, sve jače, brutalnije i kak bi se reklo z jajima. Definitivni hit, barem po odabiru publike, je nova pjesma koju, kako on kaže – “Nisam ja napisao nego stanari zgrada”. Pjesma je “opus” raznih obavijesti koje je pročitao po haustorima Zagrebačkih zgrada. U pola izvođenja iste, publika je dala veliki aplauz kao iskrenu podršku, po mom mišljenju, upravo zato što sve što je otpjevao smo vidjeli i sami…. (kamere nisu samo da se vide one i rade, zatvaraj vrata za sobom…) Opet ću zaključiti, lako je biti “čudan” u ovako “perfektno normalnom svijetu” !!! Sve što mogu reći, stari opet si rasturio!

bombarderi noviBombastični Bombarderi će u ovoj recenziji imati vrlo subjektivan ali i emotivan osvrt jer je to bend koji pratim od samog početka. Sjećam se, kao jučer kad sam saznala da mi frend, bivši panker a sada obiteljski čovjek, pjeva u nekom garage bendu. Bendu koji je osnovao Saša, gitarist-srce benda i mislim da je zamislio Bombardere najsličnije ovome kako danas zvuče. U početku su tražili svoj pravi rif, i vrlo brzo shvatili što žele, do sada su promijenili nekoliko pjevača, pa je tako i Krešo, bivši vokal, zamijenio ulogu te se primio gitare i, ako smijem primijetiti, ovom rotacijom dolazi puno više do izražaja i do one slobode koja mu je falila kao vokalu. Bojan, naš dragi Bojan, bas gitarist, srce, mozak i pendrek benda nikako više ne spada u običnog punk basista, njegov rast se vidi ali baš u svakom nastupu. Stalnim šetanjem po vratu basa vidi se utjecaj sviranja sa jazz glazbenicima te je dobio sofisticiraniji zvuk i daleko odmakao od troakordnog ĐĐĐĐ, no da se ne bi zavaravali to su i kilometri i puno rada (nemojmo zanemariti i njegovo školovanje kod gospona Hogara). Bubnjar – rekla bih razum benda – je kao i uvijek točno ono kaj treba biti – TOČAN!

Bend je toliko napredovao od zadnjeg puta da se transformacija može rezati nožem koliko je gusta. Brzi, žestoki i prodorni. A sad ono o čemu bi neki šutjeli al ja nebum, novi singer Šok koji je svakako šokirao svojim prvim nastupom ali, ono, doslovno! Pritisnut očekivanjima benda koji je u svojoj najboljoj i najjačoj snazi, bendom koji je bio predgrupa Partibrejkersima, pritisnut i time da ga pol kvarta i njegova obitelj gleda – je napravio kaj? – malo se opustil…uz đavla koji ne zna reći kad je dosta. Kako đavo voli šalu, tako je mučio Šoka u traženju pravih riječi uz pjesme, no ono što smo čuli…jebi ga, dečki ubijte me…bilo je dobro! To je glas koji ste tražili. Bez obzira što je kompletna svirka bila na rubu eksplozije i nije da bijes nije izlazio iz svih pora, to je ono što nam fali na sceni. Znam da nismo čuli sve što ste vjerno i strpljivo vježbali i znam da nije lako bendu kad se ovako nekaj dogodi ali dragi moji ako ste garage band a jeste, ponekad i to ide u opis vašeg životopisa. Moram priznati da me već dugo, dugo nije tak jako sflešao u vremeplov, zvuk, atmosfera, sve na rubu potezanja boca me vratilo u dobar stari Vrbik i ostala mjesta koje sam pohodila sa istim tim dečkima, kada su svi, ali baš svi izvođači zvučali i zgledali kao Bombarderi večeras, a nama je to bilo najbolje što nas je tih dana nosilo kroz živoz. Ruku na srce, jebo garage band koji je točan k’o vurica.

Najiskrenije bih voljela taj glas čuti u ne tako opuštenom stanju jer je moćan, baš vam stoji. Sve u svemu dobri ste dečki, jako dobri. E da, nisam okaraktezirala Šoka – on je srce, ruka i lopata…sam morate poraditi na tome da ruke i lopatu ostavi doma…. Tulike, skromno i od srca.

Sad je 3:03 idem spavati baš zadovoljna…

By ZonZonka

Ček dis aut