Yngwie Malmsteen – Spellbound (2012)

Oglas

YngwieMalmsteen_Spellbound_albumcover_pete_alanderLuka Tomić Omnia Sonus Est

2012. godina je godina u kojoj smo počašćeni s mnogo žestokih izdanja i u skladu s tim dolazi i novi album švedskog gitarističkog virtuoza – Yngwie Malmsteena. “Spellbound” je izašao 05.12. i doista je očarao. Netom nakon završetka preslušavanja album, u zraku se osjećala doza starine, doza osamdesetih. Na svom 19. službenom albumu Yngwie je obavio sav posao. Od produkcije, preko orkestracija, bubnjeva, bass gitare i logično električnih gitara, pa sve do glavnih vokala. Da, vjerujem da smo svi očekivali još jedno vokalno izdanje Tim „Ripper“ Owensa, ali smo zasigurno ostali razočarani. Na samom albumu se nalazi 13 pjesama, od koji je čak 10 instrumentala. Sama produkcija je standardno osrednja pa tako ide u skladu s posljednjih par albuma pod producentskom palicom samog Yngwiea.

No, počnimo od početka. Album otvara istoimena intrumentalna pjesma “Spellbound”, sa moćnim riffom i odiše tipičnim prepoznatljivim Malmsteenovim (neoklasičnim) zvukom. Potom slijedi “High Compression Figure”, još jedna od onih pjesama koju kada prvi put čujete znate o kome i o čemu se radi.

Dolazimo do treće pjesme “Repent” i prvi se puta na albumu susrećemo sa glavnim vokalom Yngwie Malmsteena.  Blago rečeno razočaravajuće, pogotovo ako uzmemo u obzir odličan blues/rock vokal na pjesmi “Voodoo Child” sa koncerta G3 u Denveru sa Satrianiem i Vaiem, ali i još pokoje sa prošlih albuma gdje nas je počastio svojim vokalnim izričajem.
“Let’s Sleeping Dog Lie “je, osim zanimljivog naziva, i prva pjesma na albumu koja se naslanja na čisti blues, ali naravno sa malo Yngwie čarolije. Na ovoj pjesmi je očigledno da mu više pašu prije spomenuti blues/rock vokali.
Posljednja pjesma koja nije isključivo instrumental je “Poisoned Mind”. U njoj možemo čuti odličnu kombinaciju vokala koji zvuči kao nešto između Ozzya, Halforda i Zakk Wyldea.

Preko moćne “God of War” i instrumentalnog bluesa “Iron Blues” (koja je odličan pokušaj, ali ipak ni sjena pjesmi “Blue”) dolazimo i do možda najkvalitetnije pjesme na albumu, prigodno ostavljenoj za kraj – “Requiem For The Lost Souls”. Pjesma sa svim karakteristikama koje nudi prezentira Yngwie, ali sa onom dozom emocije, tona i vibrata koju samo on može dati. Kada želi.

Mislim da je sigurno reći da Yngwie Malmsteen definitivno nije pokazao ništa novo ni spektakularno, kao što ni ne treba. Ipak je on „Bog“ neoklasične gitare i neoklasičnog metala. Album bi, uz pravog producenta i vokale „Rippera“ bio prava bomba i povratak u zlatno doba Yngwie Malmsteen-a. Ono što je dosljedno je to da nipošto nije pao, kako u izričaju tako ni u izvedbi. Ocjena: 3/5 zbog produkcije i vokala.

Ček dis aut